Ples po rubu…

Znam, može Ti zvučati zastrašujuće taj ples po rubu, s pogledom na ponor u koji plesač svakog trena može pasti, ali ja ga plešem oduvijek, plešem ga najbolje od svega i jedini je čije korake znam. Mogu ga otplesati zatvorenih očiju i na kraju svega ću, ako ništa drugo, dobiti veliki zasluženi pljesak – od Života samog koji uvijek zaplješće, nama što plešemo po rubu.

Pitaju me kako možeš? Gdje se puniš, što Te nosi, zar se nikada ne umoriš?

Ooo, umorim se, itekako se umorim. Ali ne odložim zato plesne papučice i ne predam se očaju, ne uljuljam u zonu komfora i ne tražim isprike. To nikada, to nikako. I dalje plešem. Čak i kad me zabole stopala, kad mi se pojave žuljevi. Plešem po rubovima jer se odande pruža najbolji pogled. Prema nevjerojatno širokim poljima mogućnosti. Gdje se puniš? Tu se punim, u neodustajanju, u stremljenju prema naprijed, u borbi da uvijek činim suprotno od onoga za što mi govore da je najbolje za mene. Jer kad ih pogledam, njihov usporeni ples u zoni sigurnosti, bez strasti, prepun opreza i sumnje pri svakom koraku, znam da ne želim plesati poput njih. Ako želiš drugačiji put, moraš činiti stvari na potpuno drugačiji način. To je jedini izlaz, jedino što me puni.

Što Te nosi? Nosi me ova luda želja koja ne poznaje ograničenja ljudskog uma. Samo me ona nosi. I dogovor između moje duše i mene da će biti na određeni način i nikako drugačije. Pa upravo tako i bude. Dogovorimo se da ću nekoliko noći uzastopce prevoditi do četiri sata ujutro kako bih završila knjigu, a potom još do zore stvarati magične strategije u glavi i da mi tijelo drugoga dana neće klonuti. Nakon samo dva do tri sata sna. I tako bude. Ples po rubu.

Dogovorimo se da ću završiti sve započete projekte noć prije, a zatim ujutro sa svojom torbom prepunom knjiga stajati ispred bolnice, u istim onim plesnim papučicama, ponavljajući korake po rubu prije nego li me zabljesne svjetlo bolničke sale u kojoj ću dobiti neprocjenjivi Dar. To me nosi. To što plivam protiv struje, što odmahnem rukom kad mi govore, oni što žive začahureni u svojim sigurnosnim svjetovima, kako bi nešto trebalo činiti. Ne ljutim se ja na njih. Blagoslovim ih u sebi i poželim im miran san.

I onda kad me pitaju jesam li luda što želim još jedno dijete?

I onda kad u svojoj glavi zbrajaju kvadrate moga stana i broj soba pripajaju broju djece. “Moje” djece. Koju neće oni rađati. Ni podizati. Ni zamaštati. “Mojih” soba, “mojih” kvadrata, “moga” stana od kojih neće platiti ni jedan jedini. I to najčešće oni koji nikad ni jedan kvadrat svojim novcem nisu ni platili. Jer u zoni se komfora to obično tako radi.

Neki baner

Ali zato ne poznaješ ni slobodu. Sloboda ima svoju cijenu. Oduvijek i zauvijek. No ta je cijena premala za krila koja dobiješ. Jer, ta su krila neprocjenjiva.

Razumijem da čovjeka može voditi strah.

Ali ne razumijem da se strah može uzeti kao jedina vodilja kroz život. Prošli tjedan se javim dragom prijatelju iz djetinjstva kojem je ovih dana umrla žena. Žena koju je beskrajno volio i u svakoj prilici to isticao. Žena u kojoj je bilo tako puno života i tako malo godina. Previše malo za napuštanje ove putanje i voljenog čovjeka. On svoj odgovor meni započne sa “Zlato…“ Odgovor prepun boli, ali i neizrecive zahvalnosti i topline.

Plačem, čitajući svaku njegovu riječ, plačem i kasnije, prebirući po prstima one crne kovrče u mome krevetu, prošarane sad već pokojom sijedom. Plačem od Ljubavi. I plešem dalje po rubu, balansirajući između bankarskih peripetija oko stambenog kredita, onih koji mi još uvijek nisu platili iznos za tečaj koji su odavno završili i još mi imaju obraza ljubazno pogledati u oči kad se sretnemo, onih koji žive u zonama komfora gdje su zidovi toliko debeli da ništa kroz njih ne može prodrijeti, a govore drugima kako bi trebali živjeti… plešem po rubu i mimoilazim se sa svijetom koji tapka na mjestu… Osjećajući i dalje mekoću onih kovrča pod mojim prstima i govoreći u sebi samo “Hvala, hvala”, još si tu. Tu se punim. To me nosi.

Ako želiš drugačiji put, moraš činiti stvari na potpuno drugačiji način.

Moraš plivati protiv struje, ići u suprotnome smjeru, zagledati se ponoru u lice. Širom rastvoriti srce i dušu i ušutkati um. I svoj i umove svijeta koji neprestano bruje. Moraš… Zažmiriti. Raširiti krila. I pustiti se… Činim to godinama. I nikada, ali još nikada me ponor nije progutao. Naprotiv, svaki me put prigrlio zagrljajem novih mogućnosti, ludilom dalekih, neslućenih prostranstava. Spremna na ponovni skok… A Ti?

Marina Papec

Preuzeto s: www.marinapapec.com

Neki baner