Pobijedila sam samu sebe

Sting pjeva …svaki tvoj korak, svaki tvoj dah, proživljavam, zar ne vidiš da mi pripadaš… a meni je to bila uspavanka koju sam pjevušila, čekajući da se javiš, prošlo je čekanje, ali tek kad sam shvatila da ne smijem čekati i misliti.

Okrenula sam se poslu, još i još i ono malo slobodnog vremena između dva i tri posla sam neke nove obveze i zanimaciju pronašla, opteretila sam se maksimalno sve dok nisam počela razmišljati i misliti samo o obvezama koje moram ispuniti.

Da, eto to mi je pomoglo da očistim mozak, da uz to imam dodatnu zaradu s kojom sam si riješila sitnice koje sam oduvijek željela.

……..stepenice u nebo…,
slušam pjesmu,  pjevušim sjetno, ne tužno.
Moja himna godinama, svakodnevna za buđenje i san.
Dani suza, tuge su iza mene, zbog toga sam sretna.
Pobijedila sam samu sebe. To se zove uspjeh!

Prisjećam se kako je sve počelo, trajalo, završilo.

Dani su prolazili monotono, upoznala sam te sasvim slučajno. Toliko promjena je uslijedilo, protutnjao si kao tsunami, kao i sva moja raspoloženja koja su se izmjenjivala.

Ni jedna knjiga, film, pjesma, izreka ne može opisati što sam proživjela.
Bila sam prvo jako radoznala, potom sretna, zaljubljena, ushićena, ljubomorna, sumnjičava, razočarana, napuštena, ranjena, ranjavana, izjedana, tužna, nesretna, bezvoljna, bez cilja, bez glave, bez želje za disanjem, bez želje za životom, dihala sam i životarila, tjerala sam se raditi, pa još i još, neprekidno sam nove izazove i ciljeve ispred sebe stavljala, savladavala.

Prolazili su sati, dani, mjeseci, godine.

Ništa nije lako, ništa nije na brzinu, ništa ne pada s neba kao rješenje.
Mogu samo reći da nisam odustala od sebe. Neki inat se pojavio i tjerala sam se na fizičke poslove, iscrpljivala, to mi je bila najbolja terapija za san.

Hodala sam, rijetko koristila javni prijevoz. Družila se s prijateljima, puno čitala i pisala. Promijenila nekoliko puta životnu i radnu sredinu.
Ugađala si sitnicama. Promijenila izgled, način odijevanja, stil, postala duhom jača, samouvjerena, stabilna, sa stavom, isključiva, puna samopouzdanja.

Ništa nije došlo preko noći.

Trud i rad, samovanje, tuga, jad. Mislila sam da neće stati, prestati, sve me gušilo, tiskalo, pritiskalo… ali je prošlo.

Trajala je agonija dugo i svaki puta kad me zaboljela misao jer me nešto podsjetilo, zadala bih si neki zadatak, pomislila bih na ono što me čeka, krenula naprijed. Uvijek naprijed, uvijek s ciljem.

Pucala sam po šavovima, bila bezvoljna, nevoljena, tužna, sramežljiva, uplašena, nesigurna, prepuna strahova. Nisam se prepoznavala. Ljutila sam se na sebe, ali nisam znala kako iz kruga izaći, kruga pakla koji sam sama stvorila. Nitko nije vrijedan moga života i živaca, to sam pomislila, naglas sebi izgovorila i krenula drugačije.

Uvijek postoji rješenje, samo se treba okrenuti oko sebe i pronaći. Ne biti slijep i nijem. I natjerala sam se da se počnem poštivati i voljeti, sitnice si priuštiti. Znala sam se nasmijati sama sebi kad bih sjela i jela sladoled a paketi oko mene, kupila bih si pregršt svega po malo. Taman da se kao dijete zaigram i maštam, okružila sam se bojama i kombinirala haljine, cipele, marame, đempere, čarape…

…a mogla sam, nastaviti plakati, tugovati, medikamentima skraćivati dane, mogla sam iz ruku u ruke krenuti, mogla sam izlaziti, kreveljiti se pijana, žaliti se, objavljivati na društvenim mrežama statuse boli, jadati se, mogla sam javno plakati i prosvjedovati…

…nisam…

dostojanstveno sam u tišini doma svoga vodila borbe sama sa sobom, prikrivala svoju muku, ljutnju, patnju, kovala planove, kretala k novim destinacijama, neprekidno radila, stvarala.

Pobijedila sam samu sebe, nadmudrila sam se jer sam se uvjerila da je samoća isto život, koji može biti dobar ako iskre i žari unesem u svakodnevicu.

Obojila sam život, unijela okuse, dodajem ton svakom koraku.

Može se, samo treba od sebe kreirati dobro društvo.

Tko voli plačljivu dosadnu osobu koja neprekidno se žali?

Pronašla sam snagu da ispunim prazninu, da samoću učinim podnošljivom, pa čak i poželjnom. Kreirala sam novi svijet i stvorila kodeks životni u kojem zauzimam mjesto na vrhu, prva ipak pripadaju djeci, još uvijek.

Autor: Lily Laum