Pomislim, kako vjerojatno moraš osjetiti bol, da bi znao cijeniti život bez nje

Na sastanku sam. Uzmem gutljaj kave. Prije nje sam, u čašu s vodom, istresla Brufen effect. A nekoliko sati prije, još jedan. Sinoć nisam spavala. Ubijala me ta bol u prsima. Javlja se svako toliko, već nekih 20 godina. Treba izdržati noć. Naučila sam. Noć je najgora.

Mijenjala sam položaje na kauču, u dnevnom boravku. Namještala jastuk ili dva. Pod leđa. Bokove. Prsa. Sjedila. Ležala. Grčila se. Ne pomaže. Popijem tabletu. Pa još jednu. Znam da ni one neće puno pomoći. Nikad u 20 g. nisu. Ali svejedno se uvijek nadam. Čudo je ljudska psiha.

Izađem na balkon. Tu mogu plakati. Ne želim ih buditi. Ne želim pričati. Ne mogu. Sama sebi, sam sada previše.

Sjedim sklupčana, na hladnim pločicama. Molim da bol prestane. Ne mogu više. Ponoć je odavno prošla. Predugo traje. Povraća mi se. Ne osjećam ruke. Trnu. Skupljam i otvaram šake. Ustanem. Hodam pogrbljeno. Gore –dolje, Mislim da će tako biti lakše. Nije!

Sjednem na stepenice.

Neki baner

Ne znam zašto, ali pomislim kako nikada nisam znala meditirati.

Ne misliti o ničemu. Bilo bi dobro da to mogu. Gledam u kuću u blizini. Jedinu u kojoj gori svijetlo u potkrovlju. Želim se fokusirati na to svijetlo. Da ne mislim o boli. Meditacija na moj način. Ali ne mogu. Nisam taj tip. Kod mene misli uvijek vrludaju u svim pravcima. Mislim i sad o svemu. Tko je budan ovako kasno? Što radi? Gleda li tv? Je li samo zaboravio ugasiti svijetlo? Možda već satima spava. Zavidim mu.

Svijetlo… Da, trebala sam se fokusirati na svijetlo Od nikud dolazi galeb. Remeti tišinu svojim glasnim krikovima. Para mi uši. Ne mogu sada misliti o svijetlu. Ali odgovara mi, jer se od njegove buke, ne čuju moji jecaji. Brišem suze. Majica mi je mokra od njih. Dobro podnosim bol. Sve druge boli. Ali ovu ne. Nju nikad nisam mogla.

Gledam u galeba. Prolazi mi kroz glavu, da će se još, kakve sam sreće, isprazniti na mene. Ustajem. Sklanjam se od njega. Ponovno šetam, pridržavajući se jednom rukom za zid. Još malo će jutro. Noge su mi slabe. Gubim snagu, a bol ne prestaje. Pomislim kako bih htjela da me nema, ako će bol tako prestati. Istog trena se sjetim djece ,muža, tate, brata i obitelji, prijatelja… osjećam se krivom što sam i pomislila na to. Zastanem. Naslonim glavu na zid. Krivnja je sve što mi sada treba.

Hodam ponovno niz balkon. Mislim, proći će. Noć je uvijek najgora. A skoro će jutro. Pogledam opet u svijetlo one kuće. Želim isprazniti glavu. Misliti o svjetlu. Bol reže prsni koš. Ruke mi se tresu. Dolazim do balkonskog stola. Žedna sam. Ne mogu uhvatiti bocu vode. Ispadne mi. Pokušam ponovno.

Dok pijem zadnje kapi, iz plastične boce, gledam u zvijezde. Ustvari, bol na stranu… Divna je noć. Raspoznajem zviježđa. Trebam ih češće gledati. Opet mislim na mamu. Gleda li me odozgo? Je li ljuta što nisam išla na kontrolu? Uvijek ih preskačem. Mrzim bolnice. Od nedavno još više. Nasmijem se. Sigurno viče od gore na mene. Znam da se brine. Ali ne treba. Bit će sve ok. Skoro će jutro. Trebam izdržati noć.

Sviće. Ulazim u kuću s mislima na nju. Legnem u krevet. Zatvaram oči. Umorna sam. Ne osjećam ništa. On nesvjesno prebacuje desnu ruku preko mene. Zagrli me čvrsto. Osjećam se sigurno. Ovdje imam sve što trebam!

Pomislim, kako vjerojatno moraš osjetiti bol, da bi znao cijeniti život bez nje.

Proći će!
Znam da hoće.
Bit će dobro!
Utonem u san!

Neki baner