Petak navečer. Sjedim u mraku u svojoj staroj sobi, u kući moje porodice i ne mogu se oteti dojmu da sam na pravom mjestu. Novi dan već polako uzima maha. Moji svi već spavaju. Pitate se zašto sam kod kuće? Petak je, vikend. Svi mladi bi trebali tada da su vani sa prijateljima, trebali bi da se provode. Porodica petkom uvečer? No way. Evo, ja i mlada a i ne živim sa svojima već duži niz godina, iako smo u istom gradu. Ali eto, večeras nisam izašla.
Večeras sam sam se našla s mamom i otišla na kafu s njom. Same nas dvije. To su rijetki trenuci kada smo same i kada možemo pričati o svemu. A vjerujte mi, pričamo. Obje. O stvarima koje su nam se desile od prethodne kafe do danas. O stvarima koje planiramo, koje želimo. O bliskim nam ljudima koje volimo. O ljudima koje ne volimo. O strahovima. O snovima. Ma svemu. Ponekad malo i tračamo, žene smo, ne zamjerite. I to traje neka dva sata bar. Ponekad nam je i to malo. Da, jako smo bliske i obje volimo te naše duge kafe negdje u gradu. Onda idemo zajedno kući gdje ću upasti u haos. Iako sam odrasla samo s mamom, potičem iz velike porodice. Nas devet u tri generacije. Ne stanujemo skupa, ali se bar jednom sedmično, nedjeljom, okupimo na ručku.
Ako dolazim vandredno, kao večeras, obavezno se tu pojave i dva rođaka. Dva divna teenagera koji se polako pretvaraju u mladiće, u kojima uživam od kako su došli na ovaj svijet. Možda je to zato jer nemam ni brata ni sestru, pa su mi oni kao neka zamjena. Kada su bili mali igrala sam se s njima, sada pričamo o prvim ljubavima, budućnosti, stvarima koje voli ili ne. Povjeravaju mi se i štite me, bar to žele. Često me pokušavaju i zadirkivati i mnogo su ponosni na sebe kad misle da im to uspijeva. Tako sam večeras “trpila” jednog petnaestogodišnjaka koji mi je pokušavao sjesti u krilo, kao samo da provjeri da li još može, a ustvari je još uvijek maza. Drugi, malo stariji i “ozbiljniji” je pričao o svojoj novoj djevojci u koju je jako zaljubljen. Iduće sedmice ću vjerovatno slušati o nekoj drugoj u koju će biti jednako zaljubljen. Volim slušati te priče i gledati ih kako se pretvaraju u dva divna mladića.
Dođu tu i njihovi roditelji, naravno. Otac im često “ruši snove” i “dokazuje” da je on moj nadraži muškarac u porodici. Ipak, on je tu duže od njih i njega moram više voljeti, bar po njegovoj logici. Naravno, šalim se, ali istina jeste da je on posebna ljubav. Njegova supruga, uvijek uz nas kao nerazdvojni dio cijele slike, baš onako kao što treba da bude.
I na kraju, tu su i dvoje najstarijih članova, oni koji su stub svih nas. Oni koji su prvo odgajali njih troje, pa tek onda nas troje mlađih. Oni koji su nas voljeli, savjetovali, ružili. Šalili se s nama. Oni koji su uvijek imali vremena za nas i uvijek radili sve u njihovoj moći da nas učine sretnom djecom. Oni koji su skupa već pedest godina i čija je najveća sreća onaj nedjeljni ručak kad smo svi zajedno. Kada svi uglas pričamo i zezamo jedni druge. Kada svi koristimo priliku da provedemo što više vremena s njima jer smo svjesni prolaznosti života i da će sve to jednog dana biti sjećanje. Da, ja sam to naučila na teži način i da, večeras sam iskoristila priliku i zagrlila dedu. Naslonila se na majkino rame dok smo gledali TV. Razgovarala sam s njima. Smijala se s njima. Slušala neke priče iz njihove mladosti. Prokomentarisala političku situaciju regiona. Pa čak i muzičku scenu.
Kada se okupimo na tom famoznom nedjeljnom ručku pojavi se još jedan ženski član koji cijeli moj život igra ulogu i sestre i prijateljice i mame, po potrebi. Ona je oduvijek beskompromisno stajala uz mene i znam da će biti tu, ma šta ja “pogrešno” uradila. A ja ću biti uvijek “njeno najdraže dijete” i “prvi kućni ljubimac” jer stanujemo skupa. I da, imam tu privilegiju da uvijek budem tu za nju.
Sve vrijeme, dok smo tako skupa, laptop i mobitel su daleko od mene i svijet se nikada ne sruši. Laptop sam otvorila tek sad da si posložim neke stvari za sutra i napišem ovo jer se ne mogu oteti utisku da imam nešto dragocijeno. Nešto što rijetko ko ima. Nešto na šta sam ponosna i od čega sam emocionalno zavisna. Nešto od čega ne volim biti daleko. Nešto što me, sigurna sam, čini sretnijom i zdravijom osobom.
Znam, večeras sam propustila zadimljene kafiće i klubove, masu pijanih i polupijanih ljudi oko mene. Nemojte me pogrešno shvatiti. Volim izlaziti, volim provoditi vrijeme sa prijateljima, volim plesati do zore. Uživam i u tome. Ali ponekad, volim provesti vikend s njima i biti obgrljena krilima ljudi koje me istinske vole, a i ja njih.
Amazonka
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!