Još jedna doza depresivnih tekstova. Koliko ih mora proći da bih prošla kraj sebe i konačno se prepoznala. Dobra stvar s pisanjem je što se riječima možeš vraćati u bilo koje doba svog života.
Ako se fotografi bore s budućnošću tako što zaustavljaju vječnost pritiskom na jedan gumb, onda se mi (pisci) borimo s vremenom u sva tri smjera. Nekada sam danima u onome što je prošlo. Većinu se vremena bojim budućnosti koja još uvijek ne postoji – često mi je to smiješno, ali često se ne mogu osloboditi tog pritiska. Sanjam kako šetam uz obalu neke rijeke ili mora. Sretnem se nešto stariju i ona mi govori o tome kako će sve biti u redu. Koliko još doza depresivnih riječi treba proći kroz moje prste da bih konačno naučila lekciju? Ovih dana ostavila bih se pisanja. Čitanje me umara. Riječi gube svoj smisao.
Godine prolazi, a mi smo i dalje izgubljeni
Smiješno je što godine prolaze, rastemo, moji prijatelji i ja, a svakoga smo dana sve više izgubljeni. Nije li priča trebala dobiti drugačiji slijed? Nismo li odrastanjem trebali dobiti više odgovora, a ne gomilati pitanja koja se nekada ni ne usudimo izustiti?
Uvijek nekome nešto fali. Često je ljubav ono bez čega smo nepotpuni. Često te boli ono čudno mjesto u prsima kada nemaš nekoga tko će ti poželjeti laku noć. Onaj tko ima ljubav, nema prijatelje pa ga većinu dana boli to isto, čudno mjesto na malo drugačiji način. Treći nije siguran što želi biti u životu pa na tom čudnom mjestu osjeća pritisak koji nestaje jedino vikendom. Samo, nikada mi neće biti jasno zašto odgovore tražimo van sebe?
Baš često bih htjela da mi je petnaest. U tim trenucima volim i ružne, plave zidove svoje stare sobe. Mama uvijek nešto kuha. Ja sam mrzovoljna. Starke vežem toliko čvrsto da im se jezik ne vidi. Glazbu puštam glasno i uvijek su mi otvorena vrata balkona. Uvijek je proljeće. Vani miriše na mir. Kada bih mogla vratiti vrijeme, ne bih mijenjala ništa. Možda bih samo više cijenila to sunce, te ljude i tu plavu boju zidova moje stare sobe koju sam toliko mrzila. Baš često imam dojam da se sve okreće i vraća na početak. Ista mi pitanja postavljaju isti ljudi. Iste im odgovore odbijam dati jer bih tada odgovorila sebi i priznala da ipak znam kako se dolazi do cilja.
Voljela bih da mi je sedamnaest
Baš često bih htjela da mi je sedamnaest i da vrijeme na neko vrijeme stane. Tada bih u rukama držala kist. Bila bi zima, a ja bih se iz kuće iskradala u starkama. Kasnije bi mi otac bio ljut zbog toga što zimi ne nosim čizme, a ljeti se kuham u njima. Govorili bi mi da stvari radim naopako.
Nikada mu nije bilo jasno zbog čega lijevu papuču nosim na desnoj, a desnu na lijevoj nozi. Bili bi zimski praznici,a ja noću ne bih spavala. Slušala bih Rundeka i gledala u boje od kojih ću nešto kasnije odustati. Kasnije ću se pitati zašto od svega što volim raditi odustajem? Zašto od ljudi ne odustajem ni kada treba?
Još jedna doza depresivnih tekstova. Kada ću se sjetiti da sam jednom prošla kraj sebe, prepoznala se i da dobro znam tko sam? Valjda su mi potrebna sva ova ispiranja duše da bih konačno bila čista, ali odlasci u samu sebe bole više nego prsti zimi, bez rukavica. Ako se fotografi boje prolaznosti, onda smo mi (pisci) zaljubljeni u prošlost.
Nina Bljak
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
