Povijest paučine by Boris Perić

Stara praznovjerja govore kako pauk u domu označava veliku sreću.

Ukoliko pauk dođe na ruku osobe, ona će dobiti novac. Pauk koji se penje po zidu naznačava promjenu vremena ili najavljuje dolazak gostiju, promjenu u svakom slučaju. Crni pauci izazivaju povoljne vijesti, a bijeli donose sreću. Paučina u kutu prostorije označava skorašnje vjenčanje u kući. Neki ih se panično boje, trpeći pritom arahnofobiju.

Kako god bilo, ovi insekti inspirirali su i umjetnost.

Pauci su postali dijelom književnosti pa je tako popularnom postala priča o Charlotteinoj mreži, a djeca na engleskom jeziku rado pjevaju pjesmicu o upornom pauku („Itsy bitsy spider climbed up the water sprout.“). Tolkien je imao svoju Shelob.

Poganski običaj Noći vještica paukove mreže smatra jednim od glavnih simbola mističnog i zastrašujućeg koje tog 31. listopada redovito vlada u zapadnjačkim zemljama.

No, zašto sada naglašavam pauke? Jer je motiv pauka naglasio i Boris Perić u svojemu romanu „Povijest paučine“, svojevrsnom nastavku romana „Vampir“.

Povijest paučine by Boris Perić

 

Neki baner

Pauk Zdenko u kutu samačkoga stana uljepšava život pripovjedaču, nezaposlenom lektoru i cenzoru, nekadašnjem novinaru britkoga jezika koji uz  fini sarkazam i impresivnu dozu crnoga humora („Pita li me, pomislih zlobno, reći ću mu da sam Talijan i da se zovem Mario Neto.

Ili Mario Bruto, jedno i drugo, naravno, s dva t, ali i autocorrect ovdje zbija neslane šale.

Okej, nadjenut ću si ime Mario jer sam, kao mario za njegovu ženu, možda sam je timario, možda i jamario, mimario, vimario, možda sam je katkada i onemario… ma, sve je to odveć vulgarno za jedan pristojan razgovor.

Mario Bruto, zvuči glupo, doslovce prevedeno: „zli Mario“, kao „lepi Mario“ ili „super Mario“, ali rekao sam: Mario Superiore ne osjeća se super.“)  te monološku interakciju s čitateljem („Ukratko, da sad ne opisujem – a vi biste opis, zar ne?“) pripovijeda o preminulom susjedu profesoru koji si je oduzeo život revolverom, o svojem čudnom i jalnom susjedstvu, udanoj ljubavnici Gloriji/Slavici te vlastitim životnim putešestvijama (kao i borbama društva).

Njegovo se pripovijedanje gradi iz ničega, ukazujući na učenost vlastitoga lika koji poznaje Delibesa, Hoffmanna, Krležu, Bahtina, Triera, Kubricka, Freuda i Karla Maya.

Zdenko, pauk koji ga podsjeća na smrt u riječima:

„Ma koliko smrti titralo u njihovim nervoznim drhtajima, te mreže odišu životom i dok je tako, živi čitav stan.“

uvlači u filozofska promišljanja te radnju koja tinja usred zagrebačke stambene zgrade. Egzistencijalna pitanja poprilično se vješto prožimaju s natruhama jezive atmosfere pa tako preljubi, ekonomski problemi i negativne socijalne navike postoje u suživotu s pričom o fantastičnom biću.

Pauk odvlači pozornost čitatelja ka drugom dijelu teksta koji se omotava oko odlaska u Istru, u Pazin, te otkrića spisa o najstarijem imenovanom vampiru Juri Grandu, koje je pronašao u profesorovu stanu.Radi li se o stvarnom događaju ili fikcionalnom maštarenju unutar fantastičnoga diskurza, čitatelj ne doznaje.

Snažno poigravanje umom, stvarnim i nestvarnim te naglašavanje bramovskih obilježja poput tjelesnosti i žudnje, smrti i nejasne granice između sna i jave ukazuje na to kako je neizvjesnost ovoga romana sjajan i napet uvod u nastavak u kojemu će zazorno i mistična atmosfera dostići svoj vrhunac.

Izdaje: Ljevak
Izvor: Patuljasta Šmu
Neki baner