U zaboravljenom kutku Škotske, gdje se guste magle kotrljaju niz ledene planinske obronke poput kakvog prsta prokletstva, stajao je dvorac Ravenscroft. Njegove su kule probijale nebo poput optužbe, a njegovi zidovi od crnog kamena upijali su svjetlost, kao da je sama tama živući entitet koji prebiva unutar tih zidina.
Grof Victor von Blackthorn, nasljednik drevne loze čiji su korijeni bili zapleteni s mračnim legendama, živio je u samoći svojih odaja. Njegova izolacija nije bila posljedica izbora, već kletve koja mu je teretila dušu od rođenja.
Ledeni stisak
Cijelog se tmurna života osjećao nepotpun, kao polovica nedostižne cjeline.
Staro prokletstvo držalo je obitelj von Blackthorn u ledenom stisku generacijama, ali postojalo je proročanstvo: “Kad se plamen podijeli, samo se spajanjem razdvojenih može slomiti lanac prokletstva.”
Victor je osjećao tu prazninu svake noći dok je lutao ogromnim hodnicima dvorca, dok su mu ledeni prsti nevidljive suputnice dodirivali potiljak. Povremeno bi se probudio usred noći, uzdrhtao, siguran da čuje glas koji šapuće njegovo ime, glas koji nikada nije uživo čuo, iako ga je duboko intimno poznavao.
S druge strane planine, u selu Shadowvale, živjela je Helen Winterheart. Siroče od rođenja, odrasla pod skrbi seoske travarke. Od najranijeg djetinjstva Helen je bila mučena vizijama visokih zidina, mračnih hodnika i čovjeka čije lice nikad nije mogla jasno vidjeti, ali čija ju je bol toliko duboko pogađala da bi se budila s krikovima.
“Tvoja duša je nemirna, dijete,” govorila bi joj starica. “Jer nije potpuna.”
Ruke koje liječe
Helenine ruke bile su posebno nadarene za liječenje, ali je ta sposobnost dolazila s cijenom. Kad god bi dotaknula nečiju kožu, osjetila bi strujanje energije koja nije bila potpuno njezina, kao da su njezine vene ispunjene s pola krvi, dok druga polovica teče negdje drugdje, u venama osobe koju nikada nije upoznala.
Jedne olujne noći, kad su munje parale nebo poput raskidanja vela između svjetova, Helen je osjetila neodoljiv poziv. Usprkos upozorenjima seljana, zaputila se u planinu, vođena silom koju nije mogla objasniti.
U istom trenutku, Victor je stajao na najvišoj kuli dvorca Ravenscroft, privučen olujom. Dok je oluja bješnjela oko njega, osjetio je kako njegova krv pulsira u ritmu grmljavine, a njegov um ispunjava čežnja za nečim što nije mogao imenovati, ali znao je da mu je esencijalno potrebno za preživljavanje.
“Drevna energija se budi,” rekao je stari sluga koji je pazio na Victora od djetinjstva. “Vaša vas druga polovica traži, gospodaru.”
Visoki dvori
Te noći, dok je Helen lutala šumom, a munje osvjetljavale put pred njom, našla se pred vratima dvorca Ravenscroft, a vrata su se otvorila sama od sebe, kao da su je očekivala.
Kad su se njihovi pogledi prvi put sreli u dvorani dvorca, dogodilo se nešto izvanredno. Svijeće su se rasplamsale, povećavajući plamenove do stropa, a vjetar koji je zavijao kroz pukotine u zidovima odjednom je utihnuo, kao da je samo postojanje upravo zadržalo dah.
“Znao sam te prije nego sam te vidio,” rekao je Victor.
“Osjećala sam tvoje misli kao da su moje vlastite,” odgovorila je Helen.
Kad su se njihovi prsti dodirnuli, osjetili su kako moćna energija struji između, stvarajući krug koji se nikad nije trebao prekinuti. Srca su im kucala u savršenu jedinstvu, a njihovi umovi se spojili u komunikaciji koja je transcendirala potrebu za riječima.
No, prokletstvo nije bilo voljno tako lako odustati od stiska.
Stari sluga, gledao je s užasom kako se dva plamena ujedinjuju. Jer istina je bila daleko mračnija no što je itko znao. Obitelj von Blackthorn nije bila samo prokleta, već kletva sama. Generacijama su crpili energiju iz razdvajanja blizanačkih plamenova, koristeći tu energiju za produženje nadnaravna postojanja.
“Ne mogu dopustiti da se ujedinite,” povikao je sluga, a njegova ljudska maska počela se topiti, otkrivajući ispod mračno biće. “Vaša razdvojenost hrani me stoljećima!”
Bitka svih bitaka
Započela je bitka koja nije bila fizičke prirode. Victor i Helen, držeći se za ruke, osjetili su kako se njihova spojena energija uzdiže poput spirale kroz njihova tijela, aktivirajući čakre jednu za drugom.
Tlo je podrhtavalo, a zidovi se tresli pod navalom oslobođene sile. Slike predaka na zidovima počele su vrištati dok su njihove duše bile istrgnute iz okvira u kojima su bile zatočene.
U središtu oluje, Victor i Helen stajali su u savršenoj harmoniji, njihove aure stopljene u jednu. Više nisu bili dva bića, već ujedinjeno biće svjetlosti koje je postajalo snažnije dok je kletva slabila.
Mračno biće pokušalo je razdvojiti njihove spojene ruke, ali svaki dodir bio je poput kiseline. “Ne znate što činite!” urlalo je. “Vaša ljubav neće samo slomiti kletvu, izbrisat će ovaj dvorac, ovu planinu, čak i Vas!”
“Neka bude tako,” odgovorili su Victor i Helen jednim glasom. “Bolje je postojati kao jedno u ništavilu nego biti vječno razdvojen u laži!” Dok su izgovarali te riječi, svjetlost koja je zračila iz njih postala je enormna.
Dvorac Ravenscroft počeo se raspadati, zidine su se pretvarale u prah, temelji su tonuli u zemlju. Šuma oko dvorca, mrtva stoljećima, iznenada je oživjela, biljke su nicale i rasle velikom brzinom.
Foto: Canva
Osvit
Kad je sunce izašlo idućeg jutra, od dvorca Ravenscroft nije ostalo ništa, osim hrpe ruševina. No, na mjestu gdje su stajali Victor i Helen, raslo je drvo kakvo nitko nikada nije vidio, dva su debla rasla isprepletena, nemoguće je bilo reći gdje jedno započinje, a drugo završava, njihove grane stvarale su savršen krug prema nebu.
Seljani iz Shadowvalea, koji su se odvažili doći do ruševina nakon što su vidjeli silnu svjetlost prethodne noći, pričali su da kad stoje blizu drveta, mogu čuti govor dvaju duša koje žubore jezikom ljubavi što nadilazi riječi, dva plamena, zauvijek ujedinjena, plešući kroz dimenzije postojanja kao jedna svjetlost.
Neki kažu, ako priđete dovoljno blizu i zatvorite oči, možete osjetiti kako vaše vlastito srce počinje vibrirati u ritmu koji vas podsjeća da smo svi mi, razdvojeni dijelovi velike kozmičke cjeline, tražeći svoj put natrag jedni drugima kroz vječnu tamu.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.