Prošao je i travanj – mjesec svjesnosti o… znaš li?

I dok se u Hrvatskoj u travnju najviše prima kultura aprilskih pošalica, mjesec svjesnosti o bitnim i gorućim temama nikako da se primi. I prođe nam još jedan travanj. Ni okrenuli se nismo, a evo Prvi maj na vrata. Došao i prošao. Hrvati diljem zemlje, u to ime, mastili brk roštiljem i zalijevali nepce tekućinom s mjehurićima. Nego, zašto spominjem travanj?

Evo, nekoliko pitanja. Jeste li ikada doživjele neprimjeren seksualni komentar? Uznemiravanje na ulici? Uznemiravanje u školi/fakultetu? Jeste li ikada doživjele seksualni pritisak/komentar/ponudu od strane šefa/direktora? Jeste li ikada doživjele od strane partnera pritisak za seksualni odnos, iako ste rekle/pokazale da ne želite? Znate li da je silovanje moguće i u braku? Jeste li ikada svjedočile seksualnom nasilju? Znate li uopće prepoznati seksualno nasilje? U svim njegovim oblicima? Ove godine travanj je ujedno i dvadeseti Sexual Assault Awareness Month, mjesec svjesnosti o seksualnom nasilju.

POVIJEST SVJESNOSTI O SEKSUALNOM NASILJU

Pokret se rodio u Americi, a njegova, nažalost, duga i teška povijest seže još od četrdesetih i pedesetih godina. Tek 1971. u San Fransciscu osnovano je prvo središte za silovanje. Nacionalnom koalicijom protiv seksualnog nasilja i raznim kampanjama 1994. godine stupio je na snagu i prijedlog Zakona o nasilju nad ženama.

Prvog zakona koji je zahtijevao da se rodno uvjetovano nasilje ne tretira kao privatna obiteljska stvar, već kao zločin. Svjesnost o kampanji u travnju na nacionalnoj razini postoji od 2001., a svoj vrhunac bilježi 2009. kad je predsjednik Barack Obama službeno proglasio travanj Mjesecom svjesnosti o seksualnom nasilju.

POVIJEST HRVATSKE SVJESNOSTI O SEKSUALNOM NASILJU

Dugi niz godina u Hrvatskoj seksualno nasilje nije kategorija. Teško se i progovaralo o djeci, kao žrtvama seksualnog nasilja. Svaka prijava se manje-više trpala pod remećenje javnog reda, a sve se događalo u krugu obitelji – gdje policija nije imala nikakve ovlasti. Dok se nije dogodio veći broj tragedija, je li.

Neki baner

Tek 1988. godine otvoren je SOS telefon za žrtve – ženu i djecu. A 1990. osnovana je i Autonomna ženska kuća – sklonište za zlostavljane žene. 2000-te godine nastupaju s većim kampanjama poput Šutnja nije zlato i STOP seksualnom nasilju.

Zahvaljujući udrugama i raznim nevladinim organizacijama nerijetko se pruža i besplatna pravna i psihološka pomoć. Ipak, bojim se da je sve to još uvijek premalo i nedovoljno. Prošle godine pokretom #ŽeneUJavnomProstoru žene su prvi put javno počele dijeliti svoja osobna iskustva seksualnog uznemiravanja.

A, ovogodišnjim priznanjem glumice Milene Radulović u regiji rodio se i pokret Nisam tražila, koji je ujedno pokrenuo i lavinu prijava za zlostavljanje diljem cijele regije. Definitivno je dobro što se o ovom sve više priča, iako bi mi bilo draže da se i sve više nešto poduzima.

SPASI SE

Oh. Svaka vlas mi se digne na glavi. A, imam puno kose. Ne, ova tema neće utihnuti. I bit će sve više bijesnih žena koje će urlati na ta goruća društvena pitanja. Jer, hej, dok gradimo skloništa za zlostavljane žene – zar mislite da trebamo utihnuti?!

Zamislite samo. Koja bi to socijalna pravda bila da gradimo autonomne kuće i trpamo zlostavljače u njih? Bez imalo srama. Kakva bi to ljudska prava i dostojanstva bila postignuta kad ne bi bilo potrebe za inicijativama #Spasime? Kad ne bismo od ženskih žrtava radili pacijente i sumnjali u njihov kredibilitet? Kad bi se uopće smanjila i uništila ta gnjusna poveznica ženskog roda sa žrtvom?! Kad bi se upiralo prstom u pravi korijen problema – a to je, u svakom slučaju, počinitelj nasilja.

Naša država nas, nažalost, u mnogočemu uči da i nije neki oslonac. Od pravosuđa do blagajne. Ne znam što nam onda preostaje nego li uzeti stvar u svoje ruke. Nitko nas ne može spasiti na način na koje možemo same sebe. Educirajte se, pričajte sa stručnjacima, učinite si dostupnim sve ono što vam ionako pripada.

travanj – mjesec svjesnosti o
Photo by Kinga Cichewicz on Unsplash

ISTINE NA #REPEAT

Ima tih nekoliko istina koje si valja iznova ponavljati.

Nisam kriva. Još uvijek imam izbor. Još uvijek imam izlaz. Uvijek postoji način. Pomoć je iza ugla. Nisam sama. Ovo nije moja sramota. Preživjela sam i živjet ću. Moj sljedeći potez u mojim je rukama. Moje tijelo nije ničiji objekt. Zaslužujem poštovanje. Nisam izložba za nečije ocjene. Da hodam gola, kao od Majke rođena – ne dozvoljavam neprikladne komentare. Ne pristajem na neželjene dodire. Vladam sobom. Ne mogu utjecati što će mi se dogoditi, ali mogu utjecati na slijed događaja nakon tog. Vladam sobom. Nisam kriva. Imam izbor. Imam izlaz.

MEĐU JUDE, ZVIRI I BEŠTIMJE ME STAVI LEĆ

Iako se tematika cile pisme ne uklapa, nekako mi je zasvirao ovaj stih od našeg Gibe. E, pa drage moje žene, vi ste te koje trčite s vukovima. Nekad i tigrovi izlaze iz vas. Rigate vatru, rađate svakodnevno svakakva čudesa i uljepšavate svijet svojom jedinstvenom ženskom ženstvenom energijom. Niste slabiji spol. Niste podređene. Ako treba, vi ste siguran dom svakakvih zvijeri i nemani. Zviri i beštimje.

Pustit ćete ih van po potrebi. Urlat ćete. Skinut ćete sa sebe sve sramote koje je ionako ovo društvo izmislilo. I koje nisu nikad ni bile vaše. Travanj je prošao i nadam se da ovaj tekst baca malo drukčiju sjenu na njega. I na svaki nakon njega. Meanwhile, Prvi maj it is.

Neki baner