Nedavni razgovor s prijateljicom potaknuo me na razmišljanje. Ono što je trebalo biti razgovor velikim dijelom pretvorilo se u govor i nešto nalik seminarskom izlaganju jedne osobe.
Sve češće viđamo termin rad na sebi i svjedočimo toj tematici. Što to zapravo znači? Za svakog od nas nešto drukčije, vjerujem. Svakako se slažem da je rad na sebi nužan i da tu uvijek ima posla. Međutim, prije svega moramo znati na kome to točno radimo. Jer ako ne poznajemo sebe u potpunosti, postoji mogućnost upadanja u niz zamki vezane za ovu terminologiju i tematiku.
Famozni “rad na sebi”
Čitamo knjige, blogove, postove. Željni smo neke nove perspektive, novog gledišta. Sve u ime osobnog razvoja i rasta. Pratimo podcaste, gledamo video isječke. Svatko ima nešto za reći. Većina je željna nešto i čuti.
Bombardiramo um s toliko raznih informacija i primjera. Ipak, čini mi se da je potrebno naglasiti da su to izvanjske informacije i izvanjski primjeri. Nečije istine koje nužno ne trebaju postati tvoje. Možeš biti motivirana i inspirirana istima, ali svjesna da nisu tvoje.
S osobama čija su usta puna rada na sebi, dosta često to je i jedina tema razgovora. I svaka druga nužno je vezana uz nju. Dijalog nerijetko postaje monolog. Ne nužno pametovanje koliko govor u citatima. Za koje osoba nije ni svjesna da je posudila od nekog.
Odjednom nemam osjećaj kao da pričam s ljudskim bićem u stvarnosti. Nego mi sve to liči na seminarsko izlaganje. Natjecanje u mudrolijama. S osobom koja počinje čuti samo i jedino svoj glas.
U moru tolikih misli i zaključaka, vjerujem da je bitno razlučiti koje su tvoje vlastite. Koji su tvoji zaključci, a koji tuđi. Također, u razgovoru s drugim ljudskim bićem, potreban je i taj ljudski kontakt. Istinsko slušanje. Sposobnost empatije. Bez proračuna i promišljanja. Bez lude pripreme da ispališ sugovorniku savjetovanje tuđim citatima.
Negiranje tuge i negative
Nadalje, agresivna potreba da se sve tuge i ne tako sretne situacije odmah pretvore u pozitivne afirmacije. Pa tuga mora postajati. I takve emocije stvaraju umjetnost. Vani i u nama. Osobno, ionako vjerujem da naposljetku i iz nesretnih okolnosti, ljudsko biće je u stanju stvoriti sretne. Ali za sve je potreban proces.
Silovanje trenutnih negativnih emocija slično je potiskivanju istih. Što na kraju dovodi čovjeka da laže sam sebe. A za to pak vjerujem da je izvorište mnogih bolesti.
Pa često čujem i te divne razgovore o ljubavi. Nerijetko i zamijetim da se ljubav razdvaja na romantiku i zrelu ljubav. Sirove strasti nasuprot ozbiljnom partnerstvu.
Koliko suprotnosti se daje ljubavi. Primijetila sam da su žustri protivnici i negatori romantike upravo oni koji nose negativna iskustva s njom. Njihova romansa nije završila #happilyeverafter. Pa su odlučili redefinirati pojam ljubavi. Poštedimo se potencijalne fatalnosti kraja. Sad za njih ljubav predstavlja zreli kompromis i partnerstvo. Pa se uspostavljaju odnosi u granicama podobnosti i udobnosti.
Kažem u granicama jer svakako vidim određena ograničenja u tim odnosima. Protivim se teoretiziranju ljubavi. Ljubav se ne priča, ljubav se živi. Nema te definicije, nema te rasprave. Ako smo iskreni prema sebi, vjerujem da ćemo ljubav znati osjetiti i prepoznati – bez potrebe verbalnog doktorata na temu.
Ne bih voljela da se ovo krivo shvati. Itekako podržavam čitanje i edukaciju u svakom obliku. Ne osuđujem tematiku nijednog autora jer autori stvaraju. A njihovo stvaranje zasigurno na nekog utječe i nekome znači. Tu smo i da učimo jedni od drugih. Da budemo inspirirani jedni drugima. Da dijelimo iskustva. Ali, da pritom svakako zadržimo sposobnost razlučivanja.
Slijepo praćenje drugih i gubitak sebe
Slijepo slušanje drugih ljudi, poistovjećivanje s njima (odnosno njihovim radom jer njih i ne poznaješ) u prevelikoj mjeri može odvojiti tebe od tebe. Izgubiš se u moru naučenog i živiš po tome.
>>>>>>>>>ČITAJ JOŠ MUDRIH MISLI NAŠE ANE – ČIME SE BAVIŠ I ŠTO TO GOVORI O TEBI?
Sve što su ti servirali teorijski, ti koristiš i praktično. I vjerujem da neko vrijeme ide i da se osjećaš super. Ali ne zaboravi ipak biti malo sama sa sobom. Napravi detoks. Svih izvanjskih informacija. I za promjenu čuj sebe. Kako si TI. Što TI osjećaš. O čemu TI misliš. Kad razgovaraš s drugima, budi sigurna da pričaš TI. Ne netko čije učenje pratiš i proučavaš.
Svako ljudsko biće ima jedinstvenu prisutnost. Jedan od najbitnijih darova što možeš pokloniti drugom biću je upravo to. Tvoja prisutnost. U protivnom, tapkat ćemo po površini razmjene naučenih znanja. Koja na kraju nisu ni naša.
Uz to, uskratit ćemo si i brojna iskustva, rekla bih. A, ako si uskratimo i taj iskonski ljudski kontakt, bojim se da puno ljudskog neće ni ostati. Neka razgovor ostane razgovor. Ne pretvarajmo se u kompjutere. U e-bookove. U tutorijale za život. Slušajmo jedni druge. Osjetimo jedni druge. Ljudsko u nama je ono što nas čini ovom vrstom.
Volim se predstaviti kao ljudsko biće. Bez sve one buke koje dodajemo u opis profila. Uvelike živim po osjećaju, često izbjegavajući što se mora. Uvijek biram surovu suštinu ispred filtrirane vanjštine. Stvari s kojima gubimo pojam o vremenu, bitne su. Za mene je to pisanje. Jer na kraju dana, život je ono o čemu piše poezija, pjevaju pjesme i pričaju priče…