Jedini ljudi od kojih istinski zazirem su oni kompletno ravnodušni. Ne trebate se bojati onih zločestih ljudi, njima život već nekako stane na kraj. Ne valja tako ni gaziti po dobrim ljudima, oni su kao anđeli, poslani da nam uljepšavaju i najlošije dane. Ali, ravnodušni ljudi, oni su posebna sorta.
Ravnodušnost je put u nepovrat
Mnogi od njih pod krinkom depresije skrivaju pravo lice i ne priznaju sebi koliko su zapravo ravnodušni. Ne priznaju sebi koliko je loše ne osjećati ništa i živjeti u tupilu. Nije im ni najmanje stalo do sebe i do drugih ljudi. Njima je život samo nužno zlo, ne diraju ih ni promjene, ni usponi ni padovi. Ne vesele ih sitnice, u svemu vide dosadu, sivilo i razloge za podsmijehe i sumnju u sve što postoji.
Jednom, kada se otisnemo na put ravnodušnosti, postaje nam sve teže i teže vratiti kormilo u naše ruke. Svaka nova lekcija je svojevrsna muka za nas tad, jer ne veselimo se promjenama, ne proživljavamo život, samo stagniramo dok drugi prolaze mimo nas. I može nam se svima desiti da uđemo u fazu zasićenja i ravnodušnosti, ali loše je kada ono postane ustaljen način ponašanja.
Želite li okusiti život ili gledati druge kako ga kušaju?
Tako je jednostavno ponekad. Želite li, kao oni, samo pustiti da svijet prolazi oko vas?
Skrivati se od sebe i od drugih, do te granice da ćete prepustiti svoj život drugima? Dopustiti si da propadnete? Živjeti tek toliko da ste broj ili slova na sandučiću?
Znajte, svatko od nas se bori sa svojim demonima (tjeskobom, manjkom samopouzdanja, kritikom, emocijama..), no i dalje vjerujemo da će se sve posložiti onako kako treba.
I dalje shvaćamo da je to sastavni dio života. Da, kukat ćemo ponekad, možda i prečesto. Ali to je pokazatelj koliko nam je stalo do nečega, čak i kada se pretvaramo da nije.
Nemojte propustiti svu zabavu, suze i smijeh, jer vam se ne da živjeti. Zašto gledati druge kako se ostvaruju kada i vi možete činiti isto? Možete tražiti sebe i pronaći sve odgovore. Sputava li one ravnodušne činjenica da je potrebno i previše vremena i rada na sebi da bi postigli nešto drukčije, nešto veliko?
Ako da, onda su uz ravnodušnost i kompletno lijeni jer ne poduzimaju ama baš ništa. Ili su vezali prevelik strah uz sebe, a ne žele ga pokazati pa govore da su ravnodušni. Kako god, boli me činjenica da poneki ljudi dižu ruke od svega.
Kako doći do toga da vam je istinski stalo?
Najprije, morate naučiti cijeniti život. Jer, život je svojevrsno iskustvo i dar. Morate naučiti voljeti sebe kako biste usavršavali ljubav prema bližnjima. Potrebno je u toj svoj ravnodušnosti pronaći uzroke, kako bi sanirali iste.
Što je to što vas je učinilo takvima? Nitko se ne rađa ravnodušan, kao što se nitko ne rađa zločest. Postoje ljudi koji su nas bacili na samo dno, oskvrnuli dio naše duše, na neki način nepovratno promijenili.
Jesu li vas oni zakopali da grcate u ravnodušnosti? Je li vas gubitak povjerenja u druge, naveo da više ni sebi ne vjerujete?
Ako je, shvaćate li da smo sami odgovorni za to što uzimamo i primamo od drugih? I kada nam daju ono loše, moramo znati otpustiti, poslati natrag pošiljatelju. Ne dopustiti si da našu pozitivu i vjeru transformiraju u negativu i sumnju. Kada usvojite neke lekcije, manje ćete se ljutiti na svijet i na druge ljude, čak ćete se manje ljutiti na sebe.
Još uvijek možete promijeniti sebe
Ključ promjene je samo u vama. Dok god vi vrištite, plačete, gunđate, dobro je. Sve je u redu s vama, zaista. To što drugima idete na živce, njihova je stvar. Slobodno si dajte oduška, ja se od srca nasmijem takvima, jer sam i sama ponekad takva, i borim se kao i vi svakodnevno.
Ali ne dajte da vam prestane biti stalo. Ravnodušnost, ako se ne pokušava promijeniti ka boljem stanju, početak je kraja.
Onog kraja gdje kad duša uvene, i tijelo će odreagirati i manifestirati ono loše. Nemojte postati tek blijeda sjena nekoga tko ste nekoć bili, još uvijek ima svjetla u vama.
Za početak, nasmiješite se, makar i lažno. Upamtite, drugi vas mogu usmjeriti i poticati, ali vi morate dokučiti do čega vam je stalo i što je ono što vas stopira. Kad spoznate to, samo nebo vam je granica. Život će poprimiti boje, nestat’ će to sivilo koje ste gledali godinama. Gledat’ ćete sve drugim očima.
Recite ne ravnodušnosti, živite punim plućima!
Rođena 01.02.1990, u Vinkovcima, mladost provela u najljepšem Zadru, trenutno živi i radi u Zagrebu. Ekonomist po struci, umjetnik po duši. Divljeg, nesputanog duha, vedra i pozitivna. Transformira se iz sanjara u snažnu ženu, punu vizija i ideja. Njena želja da podijeli vlastita iskustva i boli, nadilazi sram i osudu te svoje rane pretvara u pobjede. Njene riječi utjeha su i ogledalo drugima. Ona je ono što se većina njih boji biti – SVOJA. Najveće strasti su joj pisanje i ples, dva različita svijeta u kojima na posebne načine izražava svoju suštinu i dualnost.