Samo da preživim taj ‘najljepši’ mjesec u godini

Oluje.

U finom, mirnom, nekim čudnim, promrzlim suncem obasjanom danu. Oko mene sve kao i inače. Taxi koji je kasnio, kava koju nisam stigla popiti, tisuću i jedno glupo pitanje, za koje mi se ne da izmišljati odgovor. Telefon usijan od poruka i poziva. Rokovi, ljudi, drama. Prosinac.

Njegova druga strana.

Ona udaljena od lampica i prenakićenog Zagreba. U kojoj stojim između dva poziva i gledam popis ispred sebe. ‘Stići ću.’ – ponavljam, jer ako si to dovoljno puta ponovim, povjerovat ću u to. Uspjet ću možda ugrabiti i par slobodnih dana oko Božića, možda se konačno i pošteno naspavati. Tu je i Nina, naučit ću je sve što znam, pa neću više morati toliko toga sama. Maja će mi pomoći oko brendiranja i weba, pa neću morati solo… kad bi barem oni ljenjivci s trgovačkog više poslali rješenje…. vrtim u glavi sto i jedan film.

Neki baner

U tom trenu ponovno zvonjava mobitela, uzdahnem i pogledam ime na ekranu. Naravno agencija…

  • Zovem te cijelo jutro, di si?
  • Ma tu, rješavam nešto, gužva je.
  • Ajde molim te daj mi pošalji onaj tekst za Čehe.
  • Rok je sljedeća srijeda.
  • Njima je hitno…
  • Svima je uvijek hitno.
  • Uspjet ćeš?
  • Iskreno, ne znam, moram ići.
  • Bye

Na to sam već prekinula poziv i sjela za laptop tražiti upute za glupi tekst, letim pogledom, shvatim da je to samo nekoliko rečenica, pa otvaram Word i tipkam, slova lete, misli su pune oluja. Završavam u roku pola sata i šaljem, dok u sebi brojim dane do prvoga, jer tad ističe lihvarski ugovor s agencijom koja mi je pojela sve živce ove godine…

Tad se to činila kao odlična prilika, u međuvremenu je postao samo gadan uteg oko vrata. Još 20 dana…

‘Stisni zube, izdrži!’ – održim si kratak govor. U to opet zvoni mobitel.
  • Hola Preciosa, book je gotov, imaš cajta za kafu?
  • Nemam Marko danas, sorry zbilja. Šibneš mi na mail?
  • Da ti book šaljem na mail? Ti si luda? Doletim za 20 minuta da to brzinski preletimo, uostalom moraš mi potpisati suglasnost da mogu poslati ljudima.
  • No dobro, ali stvarno sam u gužvi. (pizdim u sebi i vrtim po glavi kako mi smiješno zvuče ti fotografi kad naglašavaju to book, kao da se radi o osmom svjetskom čudu.)
  • See Ya.
  • Bok.

Gledam Majin mail, vrtim po glavi kako bih to trebala riješiti što prije, dok još mozak ima kapaciteta al’ na to ponovno zvoni mobitel. Lima. Kvragu nisam mu poslala demo! Zvat ću ga kasnije, jednostavno ne mogu sada…

Utišam mob i nema me satima. Ne gledam tko je zvao, pisao, tko pizdi na Whapu, kome je baš sad hitno. U međuvremenu negdje dolazi i Marko, sav prpošan kao i uvijek, pun velikih ideja i planova od kojih me lagano prži mozak.

Oluje kuhaju u meni.

Preletim slike. Lijepe su. Kao da je na njima neka druga žena a ne ja. Preletim i suglasnost, ništa strašno, potpišem, otpravim ga s obećanjem o nekoj kavi, negdje, uskoro…

Tren nakon što zatvorim vrata, već sam mislima u kolumni, sutra je moram objaviti, o čemu pisati?

Mogla bih o životnim dramama. Mogla bih i o uvijek ‘inspirativnom’ stanju u društvu i državi. Mogla bih cijeli elaborat o tome zapravo… mogla bih i o onom idiotu od bivšeg i njegovim napornim porukama. Mogla bih i o mjuzi i snimanju novih pjesama… možda o svemu što sam ostvarila ove godine? Ljudi vole te inspirativne tekstove, tamo gdje im dođeš kao živi, hodajući svjedok onog što oni doživljavaju nemogućim. Mogla bih o željama, planovima, o novim počecima… ali to je tako isfurano, kraj je godine, svi su puni ‘novogodišnjih odluka’.

Mogla bih napisati kako izgleda druga strana prosinca. Kako se izgubiš između posla, obaveza, nespavanja i tristo domjenaka na kojima se moraš pojaviti jer će u suprotnom netko od poslovnih partnera dići nos. I o tome kako maštaš ponekad o tome da te otmu vanzemaljci.

I kako ne možeš uvijek svima hladno odbrusiti iako to želiš. Iako si na oštrom rubu, gdje ti ljudi svojim zahtjevima drilaju um i testiraju živce. I ma koliko da voliš svoj posao i pute koje si odabrala, toliko lagano preispitaš svoje odluke tristo puta dnevno.

Pa kreneš sistemom eliminacije:

‘Ovo naprosto moram, veže me ugovor. Ovo bih trebala, ali mogu odgoditi na siječanj. Ovo apsolutno neću sada raditi, čak ni u teoriji. Ovo mi se jednostavno ne isplati, poslat ću ljudima lijepi mail u kojem ću ih uputiti na nekog od kolega, iako su i oni zatrpani… Ovaj, ovaj i ovaj event ću preskočiti, hladno, ne poznajem ih i trenutno ih nemam vremena ni upoznavati. Ovdje ću se ispričati… a ovdje bih mogla objaviti piarušu pa da im pokažem da ih nisam od***ala. Ovdje se moram pojaviti, inače će me raskasapiti.

Privatni život? Time se uopće neću baviti. To ću staviti on hold do daljnjega.’

‘To je mač s dvije oštrice!!!’ – vrišti neki glas u mojoj glavi i srce se buni, bijesno preskače, lupa da me opomene. Ignoriram. Letim pogledom preko popisa, križam dalje, nemilosrdna sama prema sebi.

Prema željama, snovima, čežnjama… samo da preživim prosinac.

Kao i svi vi dragi moji čitatelji zar ne? Vi koji jurite između poslova, sastanaka, šaltera i usrane birokracije, kojima je puna kapa vječnih to do listi kojima nikada ni konca ni kraja. Koji morate obaviti predblagdanski shopping, koji morate ručno ispisati hiljadu čestitki i stajati u redu u pošti tri gladne godine da bi ih poslali na vrijeme, koji važete hoćete li peći ili kupiti kolače, koji ste već sad toliko premoreni od same ideje Božića, da biste ga kad konačno dođe, najradije prespavali… ako se prije ne onesvijestite, negdje između tisuću i jedne obaveze u totalnom raskoraku sa svojim srcem.

Neki baner

Razumijem vas. Isto nam je. I sita sam prosinca…

Ljubi Vas M.

Ilustracija: APortal

Neki baner