Samo jedan život, samo jedan pokušaj…

Znate onaj osjećaj… kad nekoga toliko volite, a taj netko vas toliko raspizdi da ostanete bez riječi i želite mu samo opaliti pljusku?
Onako pravo ženski! Pljus!
I onda se u glavi upali lampica da ste tog nekoga povrijedili i počnete ga ljubiti i grliti…
Samo ljudi do kojih vam je zaista stalo vas mogu izbaciti iz takta, izbiti iz cipelica i slično.
Ljubav je to….ma da…nekakva luda ali ipak je.

Može te zafrkavati, zaboraviti dogovore, praviti se hladnim i nedostupnim ali ti znaš.
Ti jednostavno znaš da je to samo šašava muška igra i stisneš zube i ne pokazuješ mu osjećaje.
Ne, nećeš mu dati taj gušt. Udahneš duboko, izdahneš i iskopaš najdivniji osmjeh na svijetu praveći se da je sve super.
To što u sebi goriš, što ti se srce para i komada… nema veze. To što te grlo boli od suzdržavanja da ne izgovoriš stvari koje ne bi trebala.

Eh da… barem tako ja…
Samo prešutim…ma nije on kriv… za bolje ne zna.
Kao pas udomljen s ceste, traumatiziran i nepovjerljiv zadržava status hladnog čovjeka bez srca.

“Ako se ne vežeš ne možeš biti povrijeđen!”

Ha, kakva obrana…
Ali ljudi smo i vežemo se… i patimo… i neki puta smo preponosni reći jebeni “oprosti” i zagrliti nekoga i spriječiti ga da ode iz našeg života… da, ponos.
Nema u ljubavi ponosa… nema ega…
Ne dozvoliš da te netko gazi i radi budalu od tebe. Ali treba znati kad treba zauzet stav i reći što misliš i osjećaš. Taj ključni moment, minuta, sekunda… gdje si na raskrižju života.
Ponekad je zaista potrebno prožvakati taj ponos… ponekad…

I zapitati se što s tom odlukom dolazi i da li si spreman/na živjeti ostatak života s time?

Neki baner

Život pruža i drugu priliku. Nakon što se smire strasti, nestane ljutnja… i dođe osjećaj čežnje…gubitka… kad počnete bistrije razmišljati. Jednostavno postanete svjesni.
Svoje gluposti, brzopletosti i koliko ste djetinjasti i nadureni tada bili.
Kad nakon svega sjednete u auto, provezete se njegovom ili njenom ulicom.

Ulicom u nadi da ćete ga/ju sresti.
Što bi tada rekli? Što bi učinili?
Kada dođete kući gdje ste samo vi i vaše misli… hoćete li okrenuti taj dobro poznati broj i hoće li vam se znojiti dlanovi dok slušate onaj sablasni “tuuuut” s druge strane?

Hoće li vam srce brze početi tući?
Da li vam se to već sada događa od same pomisli na sve ovo?
Zapitajte se onda!
Zapitajte se je l’ vam stalo? 🙂

Život je samo jedan… neponovljivi.
Pruža nam i dobro i loše, i uči kako da balansiramo na tankoj niti. Po finom rubu.
Nemojte čekati to “sutra” i previše mozgati. Jer možda neće nikada doći. Zar ne bi voljeli da druga strana ipak… nakon svega… zna da vam je stalo?
Samo jedan život… samo jedan pokušaj…

ona sama

B.

Neki baner