Probudila si se ponovno u hladnom krevetu. Ovo je tko zna već koje jutro bez njega. Cijela soba i dalje miriše na prazninu. U tijelu te stišće bolan grč, ali odlučila si da ćeš se ipak ustati. Premda, ako to i ne učiniš ionako nitko neće saznati koliko si prekovremenih odbolovala u ranu zoru. Samo ti znaš.
Jedina ti znaš koliko boli.
I bez obzira što oko sebe imaš vojsku pomagača, tješitelja i čvrstih ramena za nezaustavljive suze i dalje ti se čini kao da su svi ti ljudi pomalo nalik na duhove čija te energija samo lagano očeše u prolazu. Nije dovoljno jaka da te izvuče iz živog blata u koje dan za danom toneš sve dublje. Ili se možda svakim danom pomalo isčupavaš iz njega?
Je li moguće da je svaki korak kojeg učiniš istovremeno i korak naprijed i korak natrag? Je li moguće istovremeno biti sve dublje u boli, ali i polako se izvlačiti iz nje? Baš i ne izgleda kao da se izvlačiš, zar ne? Više izgleda kao da te to živo blato nikada neće prestati bolno gnječiti sa svih strana.
I eto, učinila si konačno taj značajan korak prema naprijed iz kreveta i što sada?
Mobitel ti je sve teže uzimati u ruke, jer znaš da ćeš doći u iskušenje da pregledavaš sve ono što ne bi smjela, a zajedničke fotografije, koliko god ih više ne želiš gledati, nemaš snage ni izbrisati, jer da bi to učinila, moraš ih prolistati. To ostavljaš za neka stabilnija vremena.
Glazbu je isto tako riskantno paliti, jer nikada ne znaš koja pjesma može uletjeti sljedeća. Uostalom, što bi uopće i slušala? Za veselice nemaš kapaciteta, a za tužnjikave još manje. Možda samo neki zvuk ptica ili šum mora da svira u pozadini? Ma, čak ni to. Odmah se sjetiš prošlog ljeta i borove šume dok su valovi zapljuskivali solju nagrižene stijene, a vas dvoje bili u vrućem zagrljaju.
Možda pravi kaos nastaje tek kada se odlučiš iskoračiti iz kuće, jer počinju pristizati svi ti ljudi i njihova brojna pitanja. Znaš da će ga netko spomenuti, a nisi sigurna da ćeš se čak i pred običnim strancem uspjeti suzdržati od kiše suza koju škrto čuvaš samo za svoja četiri zida.
Jedino što se pitaš jest kada će dan završiti i kada će doći još jedno novo jutro u kojem se nadaš manjoj količini tuge.
I tako iz dana u dana, iz mjeseca u mjesec, sve dok ne prođe malo vremena, sve dok se rane ne pretvore u kraste za koje se nadaš da ih nećeš sastrugati pod naletom ludila.
Istina, ima nečeg mazohistički dobrog u tome, ali ne treba ti ponovno krvarenje. Sve što ti treba jest da se suzdržiš od svih dodatnih ozljeda koje si možda slučajno zadaješ putem i da pustiš da na zraku ispari svaka suza, pa čak i ona iz najdubljeg kutka za koju nisi ni znala da postoji.
Samo pusti vrijeme da odradi svoje i jednostavno se nemoj uplitati u prirodni proces truljenja i razgradnje. Neće proći dugo, a tlo će biti pognjojeno baš tim mrtvim stanicama i na tom će polju, koje ti se sada čini opustošeno, niknuti predivan vrt. Samo se malo strpi do proljeća, pa ćeš napokon moći reći kako je za promjenu tvoja trava zelenija.
