Desetorica dječaka, pretukla su petaša u wc-u škole, za vrijeme malog odmora. Tukli su ga u trbuh. Udarali ga nogama u glavu.
Pošalješ dijete u školu. Očekuješ ga kući s domaćom zadaćom, ocjenom, dobrom ili lošom, ali ne i s modricama. Očekuješ da i drugi uče svoje dijete istim vrijednostima, kao ti. Da pomogne. Da štiti slabije. Da se ne ruga “drukčijima”. Da se zlostavljanje; fizičko ili verbalno ne podrazumijeva. Očekuješ, ako i ima iznimki, da će netko reagirati. Da će ga učitelji, profesori, pedagozi, domari, čistačice… odrasli, netko, bilo tko; u tom slučaju, zaštititi. Ne računaš, da ćeš umjesto da mu nakon škole, pomogneš oko dijeljenja, množenja ili padeža, sjediti s njim u čekaonici Hitne pomoći i nadati se da nema unutarnje krvarenje.
Roditelji – krivi ste vi!
I sve mi možete reći, ali nemojte mi reći da su krivi; crtići. Filmovi. Igrice. Društvo. Jer mi to više vuče na savršen alibi, za sranja, koja se danas događaju.
Nemojte mi reći, ni da smo mi bili bolji i da u naše vrijeme nasilja nije bilo, jer su crtići bili miroljubiviji. Filmovi romantičniji. Igrice benignije.
Stavljao je i onda Tom Jerryju eksploziv u kućicu. Vanda je radila nezamislive gadosti da sredi Sport Billy -a. Kojot je isprobao, valjda sve zakonom nedozvoljene metode, da ubije Pticu Trkačicu. Boško Buha je jurišao sam na tenkove. Darth Vader je umalo ubio svog sina.
Nismo zbog toga, u šali, bacali petarde u nečiju kuću. Nismo pokušali bacanjem utega u glavu ‘onesposobiti’ ‘ neprijatelja’. Nismo svjetlosnim mačevima, branili “mračnu stranu”. Nismo bezglavo trčali pod auto.
Odgoj, odgoj i opet odgoj!
Hrpa djece i danas igra Fortnite i ne radi sranja. Hrpa djece gleda Rick & Morty-a i ne zlostavlja školske kolege. Hrpa djece čita ili gleda Harry Pottera, a ne koristi crnu magiju da onesposobi igrača iz protivničke momčadi.
Nisu sva djeca ista. Ni danas, ni nekad.
U Franov je razred, došao novi učenik. Izgubio se, prošli utorak, na putu od škole do kuće. Nije imao mobitel. Ne zna hrvatski. Na engleskom, prolaznicima, nije znao objasniti gdje živi. Dvojica dječaka, iz razreda, su ga slučajno srela. Ponavljao im je izbezumljeno:
“School… House!”
Dječaci su nazvali razrednicu, a ona oca. Priča je završila, onako kako bi takve priče i trebale završavati. Djeca različitih kultura, vjere i jezika brzo pronađu zajednički jezik. Druže se i komuniciraju. Ne vide u tim različitostima razlog za zlostavljanje.
Nisu sva djeca ista, jer ni svi roditelji nisu isti
Nisu sva djeca ista. Ni sada. Ni nekada. Nisu, jer nisu ni svi roditelji isti.
Nije problem u crtiću, ni u vremenu u kojem živimo. Djeca su povodljiva. Žele biti dio grupe. Žele se svidjeti. Učinit će razne gluposti da budu prihvaćena. Ne zbog crtića, niti zbog igrica ili filmova, nego zbog vremena. Svog onog vremena, u kojem se nitko, nije bavio njima. Zbog zagrljaja koje nisu primili. Zbog podrške koju nisu imali. Zbog nerealnih očekivanja. Zbog roditeljskih ambicija. Zbog granica koje nisu imali. Zbog razgovora koji se nikad nisu dogodili.
Problem je u vremenu. Onom koje (ne)ulažeš u njih. U njihove interese. U edukaciju. U razgovore. One, o tome što je dobro, a što je loše. Kada ih pitaš što ima novoga u školi. I za to pokažeš interes. Kada saznaš za novog dječaka iz razreda, koji ne zna hrvatski. Kada im kažeš;
“Sigurno mu je teško! U nepoznatoj državi. Nepoznatom gradu. Nema prijatelja. Ne zna jezik. Trebate se družiti s njim. Zvati ga, na odmoru, da bude uz vas. Pomagati mu na nastavi. Učiti ga hrvatski. Svaki dan bar jednu riječ!”
Uči dijete da bude bolja osoba
Pa će im biti normalno da mu pomognu, a ne da mu se rugaju, tuku ga ili zlostavljaju.
Bit će im normalno da prihvate i njega i onog tamnoputijeg, mršavijeg, debljeg, siromašnijeg, pametnijeg, slabijeg, sporijeg, bolesnog, povučenog. Bit će im normalno da nismo svi isti i da nikada nećemo moći to ni biti. Shvatit će da izgled, bankovni račun, vjera ili klub za koji netko navija, ne čini čovjeka boljim ili lošijim. I da bez obzira na sve različitosti mogu biti prijatelji. A ako i nisu, ne trebaju se zbog toga ni mrziti.
Samo ono što usađuješ u njih, samo vrijeme koje ulažeš, samo ono što vide u tebi, čini razliku u njihovom ponašanju.
I sad. I nekad.
