Silent treatment & pasivna agresija

„Što ti je?“ „Ništa.“ „Vidim da ti je nešto, reci mi.“ „Nije mi ništa.“ Vjerujem da je većini poznat ovaj razgovor. Razgovor u kojem se apsolutno ništa ne kaže. Nekima je to pravi razgovor iz noćnih mora. S razlogom.

Radi li se ovdje o pukom durenju, o uvjerenju da druga strana neće razumjeti što imate za reći, možda o poznatom silent treatmentu ili pak ozbiljnom poremećaju pasivno-agresivnog ponašanja, jedno je sigurno. Nije produktivno. Ne rezultira dobrim ishodom ni za koga. A često taj smiksan otrov, pun potisnutog gnjeva, usmjeren prema drugoj strani, popijete vi sami. Što je pasivno-agresivno ponašanje? Kako ga prepoznati u sebi i drugima? Zašto dolazi do takvog ponašanja? I, kako se nositi s istim?

Znakovi pasivno-agresivnog ponašanja

Pasivno agresivno ponašanje obrazac je indirektnog izražavanja negativnih osjećaja, umjesto otvorenog izražavanja istih. Kod osoba koje djeluju pasivno-agresivno očita je nepovezanost i nelogičnost između toga što se kaže, a što se čini. Takve osobe nerijetko se i vrlo entuzijastično slažu sa svime, ali prilikom samog djelovanja i aktivnog reagiranja više su nego vidljivi njihov otpor i zamjeranje.

Dr. Daniel K. Hall-Flavin za Mayo Clinic ističe specifične znakove pasivno-agresivnog ponašanja. Osobe koje djeluju pasivno-agresivnim načinima često zamjeraju i protive se tuđim zahtjevima – osobito zahtjevima od osoba na autoritetnim pozicijama. Nadalje, opiru se suradnji, prokrastiniraju i rade namjerne pogreške kao odgovor na ono što im se ne sviđa. Imaju ciničan i neprijateljski stav, a često se i žale zbog osjećaja da su necijenjeni ili prevareni. S obzirom na rečeno, očito je kako pasivno-agresivno ponašanje može utjecati na sve aspekte života – poslovno i privatno.

Zašto je pasivna agresija štetna?

Pasivno-agresivno ponašanje neminovno vodi do sukoba, osjećaja nemoći i nezadovoljstva. Jednako je štetno za sve strane. Nerijetko žrtve takvog ponašanja imaju osjećaj krivice – ne znajući ni sami zbog čega.

Ako često nosite osjećaj krivice u nekom odnosu, vrijedi zapitati se zašto. Žrtvama se nabija osjećaj nedostatnosti jer pasivno-agresivnom pojedincu često je nemoguće udovoljiti. Sabotiranje je to svoje vrste čije su neke od glavnih tehnika tretmani šutnje, usputni cinični komentari, namjerno ignoriranje, razvijanje osjećaja krivice…

Sve te tehnike načini su kažnjavanja druge strane koja nije zadovoljila svojim ponašanjem ili zahtjevima. Dovoljno da se izazove šteta u odnosu, ako ne i prekid.

Silent treatment

Čini mi se da se najčešće u odnosima suočavamo s glasnom tišinom. Ne nalazimo riječi, razvijamo nerazumijevanje. Želimo dokazati i postići svoje tako da posramimo drugu stranu i „nabijemo“ tu krivicu. Kažnjavanje silent treatmentom nije ništa drugo nego nezrelo iskazivanje vlastitih nedostatnosti i nemogućnosti. Naravno, ne radi se ovdje o kratkotrajnom vremenu i prostoru za vlastito promišljanje. Nekad je svima potrebno neko vrijeme i prostor da se slegnu strasti i da se ohladi glava. Kako bismo odreagirali najbolje moguće. I to je pravo svakog od nas.

Međutim, namjerni odabir dugotrajne šutnje ili tišine – kao sredstva za postizanje situacije koju priželjkujemo jest suludo. I, možda više štetno za osobu koja to prakticira, nego za onu koja se s tim suočava. Ne znam tko više ima vremena za potiskivanje osjećaja, neizražavanje osjećaja ili pasivno-agresivno kažnjavanje druge osobe? S druge strane, čini mi se da se to ponašanje često odabire, svjesno ili nesvjesno, prilikom uvjerenja da nas ona druga strana neće razumjeti. Umoreni od stalnog „kvocanja“, odabiremo šutnju kao zlato. Međutim, time samo odabiremo polako venuti.

Polako i potiho. Neki žive i u uvjerenju da je bolje ostati u mrtvom odnosu, nego dalje nastaviti sam/a. A neki, poput mene, kažu živnite sami kako biste s drugima bili još življi. Biti živi u mrtvim odnosima nije neka sreća i pljuska je samo životnosti koja vam je darovana. Suočavanje u odnosima podrazumijeva svjesnost emocija. Vlastitih, a onda i tuđih. Naposljetku, razumijemo ljude koliko razumijemo sebe. A, ta svjesnost emocija treba i svoje izražavanje.

Zašto dolazi do pasivne agresije?

Pasivna agresija polazi iz duboke ljutnje, neprijateljstva i frustracije koje, iz nekog razloga, osoba ne izražava direktno. U temelju takvog ponašanja nije sreća ni zadovoljstvo, već duboka tuga, prema Psychology Today. I, to svakako treba uzeti u obzir.

Takva značajka obilježje je raznih mentalnih poremećaja te bi se svakako trebalo utvrditi razlog potiskivanja negativnih osjećaja kroz pasivnu agresiju. Možda jednom i na brdovitom Balkanu zaživi psihoterapija kao normalna stvar i kao forma toliko razvikane self-love priče. U svakom slučaju, svima je dostupna literatura i prilika za osobni razvoj kroz nešto što jednom riječju nazivamo odlukom.

Kako se nositi s pasivno-agresivnim ponašanjem?

Jednom kad se identificira pasivno-agresivno ponašanje, najbolja odluka bila bi ne sudjelovati u istom. Dakle, ne poticati i ne podupirati toksičan način (ne)komunikacije. Ne koristiti u raspravi optuživački ton i neprijateljski stav, već pokušati verbalizirati neslaganje i razgovarati u smjeru rješenja. To, naravno, nije uvijek moguće. U takvim je slučajevima najbolje odrediti i limitirati vrijeme koje provodite s pasivno-agresivnim osobama.

I, naravno, uvijek imati na umu činjenicu da tuđe reakcije kontrolirati ne možete. Ali, vaše su itekako pod vašom kontrolom. Tišina je predivna ako njome nagrađujete sebe. Ali, ako tišinom želite kazniti drugoga, nešto je opasno pošlo po krivu. S obzirom na sve rečeno, više je nego korisno osvijestiti ima li u vama, ili oko vas, pasivne agresije. Nemojte širiti okolo vlastite neriješene otrove, a kamo li piti tuđe.