Sjećanje…

Mislila sam…
To se nikada neće dogoditi. Ti i ja, trajat ćemo zauvijek. I kad nas ne bude, naša će tijela postajati prah, sahranjena jedno uz drugo… za vječnost. Mislila sam. Ali srce se prevarilo. Ništa nije za zauvijek. Nas više nema. Sada smo samo sjećanje, barem u mom umu. I povrh boli i razočaranja, to sjećanje je lijepo. Ti si lijep kao slika. I tvoje oči su lijepe i sjaje istim žarom. Spustim trepavice. Dozovem tvoj lik u sjećanje. Dozovem tvoje ruke i osjetim ih na svojoj koži. Grliš me. Kao da si zaista tu.

Bože koliko se netko može urezati u dušu. Duboko. Toliko da diše pod kožom i kuca u ritmu srca.

Mislila sam…
Ljubav ne može samo tako nestati. Ne može se ugasiti. Ne može se pretvoriti u kamen. Može biti inatljiva, prkosna i bolna, može prerasti u rat, ali ne može umrijeti. I nije umrla, barem ne u meni, ali oko mene sve izgleda kao grobnica. Bolni podsjetnik na ono što smo bili. Jednom… sad čini se toliko davno.

Mislila sam…
Bože, svašta sam mislila. Sada znam da ti samo želim sreću. Želim ti nasmijana i vedra jutra. Želim ti nečije lice koje ćeš ljubiti i kojeg se nećeš moći nagledati. Želim ti nečije ruke, tople, blage i nježne. Želim ti nečiju iskrenu ljubav i strast. Želim ti zaljubljenost. Milijun malih leptirića da ti titra tijelom. Želim ti sve što sa mnom nisi imao. Želim ti život kakav si sam želiš. Želim ti ono što srce želi onome koga voli više od sebe.

Pogled je i dalje spušten. Ne želim ga podići i gledati stazu ispred sebe znajući da njome od sad kročim sama. Ne još. Nisam spremna. Iako sam te pustila. Želim još malo žmiriti i osjećati težinu mokrih trepavica. Težinu tjeskobe u grudima i bol koja se skupila u grlu. Želim osjećati da smo bili stvarni. Da nas nisam samo sanjala. Želim se sjećati tvog osmijeha. Želim oživjeti onu noć kad smo spavali na krovu, pod vedrim nebom, s tisuću i jedom željom, tvojim rukama obavijenim oko mene, dok si me štitio od vjetra i zvijezdama koje su obasjavale noć…

Želim te pamtiti, svaku crtu tvoga lica. Želim te se sjećati i kad budem oronula starica… i želim, tako silno želim, da budeš sretan.

Dok ležim ovdje, s težinom pokrivača na utrnulom tijelu, bez snage da udahnem. Bez snage da ustanem, bez hrabrosti da vrisnem od boli. Ti si jedina misao koja samo mijenja slike u mom umu. Tišina je tako glasan govornik, odzvanja odajama naših duša i grohotom se smije. Možda njenu ironiju, čuju i oni pored mene.

Nije važno… popit ću tabletu… ma samo me boli glava, samo imam vrućicu i nije mi ništa. A ti, divno moje sjećanje, divni moj anđele, ostani negdje u kutku mog uma. I od tamo me, kao nekad čuvaj. Grli me kroz sjećanje, kao što su me tvoje ruke grlile. Ljubi me kao što si me ljubio. Voli me kao što si me volio… barem u sjećanju.

Helena