Slave li rođendan, anđeli

Evo, kako je to otprilike, trebalo izgledati…

Nazvala bih te s posla. Oko 9 recimo. Tad se vraćaš iz “spize”, listaš “Jutarnji” i pijuckaš kavu! 

Otpjevala bih:

 “Sre-tan roooođeee-ndaan tiii…!”

Van svakog ritma i apsolutno netalentirano!

Neki baner

Ti bi rekla:

“Daj Marina, molim te, tko u ovim godinama slavi rođendane?!”

“Rođendani se uvijek slave, mama! Bez obzira na godine!” vratila bih spremno, očekujući da ćeš baš to i reći.

Spremala bih se danima. Kao i uvijek. Za rođendane, Božiće, godišnjice… ispipala bih ‘suptilno’ što ti treba. Što želiš. A što znam da si sama nećeš kupiti.

Napravila bih ti tortu, dan ranije. Ili možda tiramisu. Ma definitivno tiramisu.Znam da moj voliš najviše. Kupila bih prskalice i stavila na vrh. Došla bih kad skupim Frana iz škole. Utorkom ima 5 sati. Ne možemo prije 18:30. Ti i tata biste narezali pršut, kulen, domaće kobasice i sir.

Slikali bismo te s djecom, dok uz svjećice i prskalice vičemo svi skupa:

“Sreeetan rođendan!”

Bilo bi ti drago. Iako “ne slaviš” rođendane. Ali ne bi mogla sakriti osmijeh. 

Smijali bismo se. Pričali. Vikali! Glasno polemizirali. 

Marin bi njurgao, kako je kod vas uvijek prevruće, a djeca bi se provlačila ispod stola, kroz naše noge, do špajze po slatkiše koje si kupila za njih. Ti i tata biste rekli kako je za sv.Martina, ručak kod vas i da za taj dan, ništa ne planiramo.

Da! Tako je nekako to trebalo biti!

Umjesto toga, kupila sam cvijeće! Voliš cvijeće kao rijetko tko. Trudim se donijeti ti ga dovoljno često.

“Kad umrem, radije mi ne donosite ništa na grob, nego plastično cvijeće!”

“Joooj mama.”

“Marina, svi ćemo mi prije ili kasnije….Nego… Pazi na sebe kad me više ne bude.”

Neki baner

“Daj mama,  prebacujem temu.”

“Previše radiš i imaš puno obveza. Stalno negdje trčiš. Ne  misliš na sebe. Uvijek skačeš oko drugih. Obećaj da ćeš paziti na sebe, kad mene više ne bude!”

“Obećavam! Možemo li sad promijeniti temu?”

“Možemo, ali moraš misliti na sebe. Moraš, kad me ne bude! I nemojte mi nositi plastično cvijeće na grob! Ma nek je i prazan, ali nemoj brate plastiku.. “

“Ok, mama nećemo.Dosta o tome!” 

I ne nosimo.

Padala je dosadna jesenske kiša.Pada danima. Priprema me valjda. Vjerojatno se sada ljutiš na mene, jer nisam čekala da stane. I zato što sam došla odmah nakon posla, a nisam prije toga ručala. 

“Jesam li ti rekla da brineš o sebi?!!!”

“Ma brinem, mama!”

Obrisala sam dlanom suzu. Dodirnula prstima tvoju nasmijanu sliku. I 6 mjeseci kasnije mi se čini k’o da sanjam. Čekam probudit ću se. Bit ćeš uz mene. Uz nas. 

Ali ne budim se! 

“Donijela sam ti cvijeće mama. Nije plastično. Fran je birao. Ruže. Rekao je da su ove najljepše. Za tvoj rođendan, samo najljepše.”

“Joj Marina ti i tvoji rođendani. Ne slavi se u mojim godinama. “

“Slavi mama, slavi. Rođendani se uvijek slave. “

“Nisi trebala trošiti. Ali reci mom Francisku da su ruže lijepe. I neka bude i dalje dobar u školi. Svima im reci da budu dobri!”

“Hoću mama! Dobri su! Ne brini! “

Stavila sam cvijeće u vazu i ispod glasa rekla:

“Nije trebalo biti ovako! Ne još! Trebali smo večeras skupa puhati svjećice i jesti taj tiramisu. Znaš .. nisam ga radila od kad te nema. Ne mogu!”

Dodirnula sam nježno sliku još jednom. Prošla prstima preko tvojih usana:

“Sretan ti rođendan, mama!”

Neki baner