Smrtni list zaljubljenosti

Zaljubljenost je gledanje u oči, ljubav je gledanje u istom pravcu.

Svi smo svjesni da je razlika između ljubavi i zaljubljenosti ogromna, pa ipak, dijeli ih samo jedna nit. Biti spreman prihvatiti drugu osobu u svoj njenoj potpunosti. Sa svim dobrim i lošim. Ako smo na to spremni s točno tom osobom, spremni smo prijeći sa idealiziranja na realnost koja je mnogo ljepša. Za mene, sve su ljubavi prave. To može biti jedna za cijeli život, ali i niz onih koje su tu dok ne savladamo to po što smo došli.

Kako je samo čaroban onaj trenutak kada nam netko zaokupira pažnju.

Kada nas magnetizam privuče da se dublje zagledamo u naizgled potpunog stranca. Kada nam koljena klecaju kao da smo na -20°C. Kada nam leptiri prave tsunami u trbuhu. Kada nas srce drma poput razornog potresa. Kada ne možemo skinuti onaj nenormalno blesavi smiješak s lica. Odjednom smo neizbježno zaljubljeni.

U tom trenutku, sve vrline druge osobe su mnogostruko uvećane dok su mane u maglici, nepregledne. Kako dozirati oluju i prizemljeno letjeti u takvoj situaciji? Nemoguće je. Ali, jednom će uslijediti buđenje. I onda će nam biti jasno je li to zaista bilo instantno prepoznavanje ili ta osoba ima nebrojeno mnogo nedostataka koje su nam jednostavno neprihvatljive. I možda se dogodi da nas iz bajke probudi noćna mora u kojoj smo se odjednom našli.

No, ne mora nužno biti tako. Ono što nas zapravo uništi su vezivanja za očekivanja i razočaranje koje uslijedi kada se očekivanja ne realiziraju. Zašto je tako teško ništa ne očekivati, ništa ne planirati? Zašto u takvim trenucima često izgubimo sebe i predajemo se potpunim strancima? I onda uslijedi to magično triježnjenje koje nas vraća na početak. Vraća nas nama samima. Da ponovno naučimo da ne smijemo tim putem. I dok god se ponavljaju takve situacije, to je naš vlastiti vapaj u pomoć. Počeli smo gubiti sebe!

Neki baner
Ljubav, koliko god je kompleksna i komplicirana, toliko je jednostavna.

Ako shvatimo jednadžbu. Ono što osjećamo, projiciramo. Partneri su naša ogledala. Zbog idealizacije ljubavi u pričama i filmovima, postali smo skloni vjerovati u savršenstvo koje ne postoji. Idealizirajući partnera i stavljajući mu u ruke uloge koje on ne može odigrati, stavljamo sve na kocku.

Idealan partner smo mi samima sebi. Jer čak i kada netko jest idealan u tom trenutku, ako se oboje mijenjate i jednom se prestanete kretati u istom pravcu, jeste li sigurni da će vam ta osoba i dalje biti idealna? Radi se samo o onom osjećaju kojeg imamo u sebi.

U osjećaju da smo spremni zaista voljeti i truditi se. Jer, ukoliko to istinski ne želimo, vidjet ćemo sve ono što nam se ne sviđa. I to će svakim danom sve više rasti. Ali, ako gledamo u dobre strane, koje svakim danom iznova rastu, to bi značilo da je moguće ostati zaljubljen i nakon zaljubljenosti. Ispisati joj novi list. Ovaj put, rodni list.

Neki baner