Snovi ispod duge…

Tamo negdje daleko, žena je prolazila ispod duge. Na drugoj strani svijeta, jedna druga žena, stajala je na kiši. Na planini, negdje  daleko, žena je trčala prema suncu.

 

Sve one imale su na licu bore od smijeha i od dvojbi, od briga i od ljubavi. Sve su u očima imale i tugu i sreću i zabrinutost, po zrnce ludosti i nekoliko kapljica suza. Sve su voljele i sve su se bojale, sve one su se smijale i tugovale. Svima njima misli su bježale nekud u bezdan, a oči tražile svjetlost. Sve su mislile da mogu i sve su željele da ne moraju. Sve su imale sve, a ništa od toga nisu željele. Svima njima bi bilo sasvim svejedno i da nisu imale ništa.
Željele su ruke koje će ih zadržati kad krenu tamo gdje ne smiju, pogled koji će ih ugrijati kad im bude zima i glas koji će ih pozvati da se vrate kad požele otići. Niti jedna ništa od toga imala nije.
Mogle su se predati, ali nisu htjele. Mogle su moliti, ali radije su stiskale zube. Mogle su sjediti i čekati, ali radije su tražile dugu. Mogle su šetati ali radije su trčale prema suncu. Mogle su se skloniti, ali nije im smetala kiša. Mogle su same zagrliti cijeli svijet, ali radije su tražile ruke koje ce zagrliti njih. Imale su sve, ali nisu željele ništa od toga što su već imale.

Viktorija Herak

Neki baner