Nisam od onih umišljenih tatinih curica, obična sam a opet drugačija, ne glumim, ponašam se kako se osjećam, ponekad drska i bezobrazna, ovisno kako se prema meni ponaša. Borim se, da za sebe uvijek, volim, bezuvjetno kao malo dijete… vraćam, samo kad netko dirne moje. Nikada dovoljno dobra, nikada loša. Pazim, vjerujem… da možda sam ponekad naivna, jesam priznajem.
Uvijek zamišljam da su ljudi bolji, nego što se prikažu. Oni koji me vole stoje kraj mene a ne iza mene i dovoljni su mi. A oni koji me mrze, a ima ih jer ne mogu prihvatiti da sve što zacrtam i postignem… oni ostaju zaboravljeni. Takva sam. Život me ponekad nije mazio, ali postoje trenuci koje neću zaboraviti. Samo nastavljam dalje, uspravno bez okretanja za onim što je bilo jučer. I smijem se, naravno, jer život je jedan i sami biramo kako ćemo živjeti.
A uspomene…
Uspomene ostaju duboko urezane u nama, riječi nam odzvanjaju daleko u ušima… mi licem, pokretima tijela pokazujemo kako se osjećamo. Možemo i lagati jer nitko ne zna što je u nama. Što je u našim kostima, žilama… volimo i mrzimo u isto vrijeme. Praštamo al’ ne zaboravljamo nikada… i prođe vrijeme a mi se još uvijek sjećamo. Želimo zaboraviti ali ne možemo. Ne da nam srce, ne da nam razum. Jer oni uvijek vode borbu… a mi više ne znamo kako bi. I ne znamo što je loše a što dobro… važno nam je samo da se nešto događa… da se možemo kajati, plakati i smijati…
Svi smo takvi. I ja sam takva. Samo smo ljudi. Pitam se ponekad, zašto sami od sebe očekujemo da budemo više od toga? A još nismo naučili ni u ovoj ljudskoj koži disati i hodati i poimati svijet i sebe same. Očekujemo da ćemo mislima brda pomicati, a onda se spotaknemo o kamenčić. Uvijek o isti. Zanimljivo, zar ne? Sve do trenutka dok jednog dana, ne odlučimo udahnuti duboko i taj kamenčić nogom opaliti iz sve snage, toliko da nas zanese, pa onda gledamo kud ga je taj naš šus odbacio. Negdje izvan vidika. To je trenutak kad shvaćamo tko smo. Ostalo neka evolucija učini umjesto nas. Zašto pobogu očekujemo da ćemo u nekoliko tisuća godina od neandertalaca postati Bogovi, kad nismo sigurni ni koliko bilijuna godina je Svemir zapravo star?
Ako nešto toliko veliko i kompleksno još otkriva samo sebe, onda zaista mislim da i za nas ima vremena… 😉
Josipa Petek
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
