Stisneš zube, okreneš se i nestaneš…
Mudar savjet koji sam nedavno dobila. Ujedno i priča mog života.
Toliko dubokih udaha, škrgutanja zubima, bolnih okretanja od voljene osobe sa suzama zamagljenim očima, toliko odlazaka….
Mislim, možda nije do njih. Možda je do mene. Možda bih trebala prihvatiti stvari onakvima kakve jesu, zadovoljiti se onim što se nudi jer ne uspijevam pronaći ono što želim.
Ono što znam da zaslužujem. Ništa manje od onoga što sam i sama spremna dati. Možda je do mene… tako se čini.
Ne mogu.
Nije da nisam pokušala. Više puta. Kad god sam mislila da je vrijedno truda. Kad god je srce skvičalo željno uzvraćene ljubavi. Kad god je dahtalo žedno emocija. Ne uspijevam. Ne ide mi. A i zašto bi? Na koncu, ni ne želim se zadovoljiti s mrvicama sažaljivo bačenim iz ruke. Sirotice, evo ti bar nešto. Neka, hvala.
Nije mi dovoljna tuđa polovica srca.
Svoje dajem cijelo. Sve što imam, što osjećam i što mi tuče u grudima. A cijelo bogatstvo se tu nastanilo. Neizrecivo. Zakopano blago snova. Nadanja. Sjajno. Blistavo. Neopisivo. Nemjerljivo.
Ogromno je to moje prepuno srce. Čuva brižljivo tisuće sunčanih osmijeha, čarobne riječi, ne ispjevane pjesme, ruke tješiteljice, čuva suze nataložene kao bisere, kap po kap, blještave. Vrelinu ljetnih noći krije u sebi, prve mirisne proljetne pupoljke, teške jesenje kiše, guste magle i mrzla zimska jutra.
Čuči u njemu i jedna rasplesana djevojčica kose raščupane na vjetru. Ona koja je jahala na valovima, letjela bez krila i odrubila sve tri glave strašnom zmaju. Krije ono u sebi stotine poljubaca koji liječe tugu i čvrste zagrljaje koji zacjeljuju najteže rane. Srce je to satkano od ljubavi. Crveno i krvavo, živo i žilavo. Srce veliko poput nebeskog svoda.
I pokloniti ga nekome u zamjenu za mrvice ljubavi? Neću! Ne želim! Ne ide.
I predugo ostajem u lošim pričama, vrteći se neprekidno u začaranim krugovima, tješeći se kako nije sve tako crno, pronalazeći opravdanja i olakšavajuće okolnosti za tuđa neoprostiva ponašanja. Za posesivnost, ljubomoru, letargiju, nebrigu, nedostatak empatije, nedostatak želje za kompromisom. Uvijek postoji ono nešto što toleriram, a dobro znam da ne bih trebala. Analizirajući, procjenjujući, uspoređujući, opraštajući, stavljajući naglasak na pozitivnu stranu odnosa.
Čekam nešto što ne dolazi. Dugo i strpljivo. Čekam da druga strana konačno progleda i vidi, da se stvari promijene i da dobijem ostatak kolača od kojeg su se za mene otrgnule samo mrvice. Čekam da razgovori dopru do mozga (čega???), da se kotačići mehanizma pokrenu, da vidim volju, da osjetim brigu, zanimanje, ljubav i želju. Čekam srce u komadu, ali mi je uskraćeno. Nisam više sigurna imaju li muškarci uopće cijelo srce ili svaki od njih samo jedan njegov dio, pa više od njega ni ne mogu dati. Čak i kad bi htjeli. Čak i kad bi znali kako. Čak i kad bi se usudili voljeti.
Čekam srce za srce.
Sve ima svoje granice, a preko onih moga strpljenja sve je lakše prijeći. Prolaze jedan za drugim dani, mjeseci i godine, ali čekanje mi dojadi prije ili kasnije. Što sam starija, čekam sve kraće.
Nakon duge borbe s vjetrenjačama, nervoznih prevrtanja po krevetu, objašnjavanja, uvjeravanja i razuvjeravanja, nakon beskonačnih filmova koje sam odvrtjela po tisuću puta u svojoj glavi, stisnem zube, okrenem se i nestanem bez riječi. Otresem te mrvice ljubavi sa sebe jer stol mora biti čist ako ga jednom ponovo poželim postaviti za nekoga. Nema više potrebe za riječima. Sve je rečeno i previše puta. Previše dragocjenog vremena je izgubljeno. Potrošeno uzalud.
Nestanem…
Odlazim čudeći se uvijek iznova kako je muškarcu lako pustiti ženu koja ga je spremna voljeti. Koja mu je već dala sve. Pokušala sve. Propustiti je tako lako kroz širom raširene prste, da bespomoćno iscuri, poput pijeska. Pljesnuti par puta rukama da ne ostanu ni sjajna zrnca na dlanovima kao trag njenog postojanja. Da odleti svojim putem kao balon nesmotreno pušten iz dječje ruke. Koliko je lakše ostati bez nečega istinski vrijednog, nego se potruditi to zadržati. Pokrenuti se. Napraviti ustupak. Pokazati da ti je stalo. Usuditi se voljeti. Prepustiti se ljubavi. Dati srce za srce.
Kukavice, gotovani, egoisti, mamini sinovi, seronje! Kukavne kukavice! Bijednici.
Nestanem…
Za drugu stranu vjerojatno iznenada, ishitreno i ničim izazvana. A mislio je da je našao ženu za cijeli život. Baš mu je bilo lijepo.
Ne misleći pritom da se oko žene za cijeli život ipak morao malo potruditi. Barem malo. Bilo bi dovoljno. Samo malo truda i onaj drugi, nepostojeći dio srca. Ne na kapaljku. Bez doziranja. Bezrezervno. Srce za srce. Ali lakše je pustiti, doći će druga, ima žena… Toliko njih koje će se zadovoljiti mrvicama iz straha od samoće, poluljubavima, polumuškarcima.
Neću!
Sve dajem.
Sve tražim.
Nestanem…
A više od ičega željela bih bar jedanput ostati. U nekoj priči. U nekom zagrljaju. U nekoj ljubavi. U nekom srcu.
Samo jednom ostati, umjesto nestati.
