Šta biste učinili da vas nije strah?

Danima mi je već ovo pitanje u glavi. Oni od vas koji su upoznati sa karijerom čuvene Šeril Sendberg, znaju da su ove reči njena tvorevina. Drugi su možda negde naleteli na ovaj grafit. Svejedno, ostaje da odzvanja u mislima, zar ne? I, šta biste?

Da li biste spakovali kofere? Prebegli? Vratili se? Viknuli ili konačno zaćutali? Kolikim delom vašeg života diriguje strah, a kolikim želja? Zamislite najjednostavniji scenario: asteroid putuje ka planeti Zemlji, udar se predviđa za, recimo, 72 sata. Nema spasa, nema plana B, nema čuvenih heroja i spasitelja iz američkih filmova. To je to, imate 72 sata života. Vi i svi koje poznajete. Osećate li već sad kako bi oni strahovi koji vas koče svakodnevno u trenutku nestali? Imate li već ideju šta biste učinili u tim poslednjim satima? Znam da ja imam.

Nije strah loša stvar, naravno. Jasno je da je on tu u službi našeg očuvanja, poput ličnog alarmnog sistema koji se oglasi kad god nam zapreti neka opasnost. Zbog njega se, primera radi, ne naginjemo sa prozora desetog sprata, ne igramo sa zmijama otrovnicama, ne pretičemo automobile ispred nas kad nam kamion ide u susret… Čast izuzecima, naravno. Ima onih koji će se namerno stavljati u opasnost zarad sopstvene zabave. I neka, ko sam ja da osuđujem, svakom svoje.

Ali šta ćemo sa onim strahovima koji nam kroje taj neki poluživot? Bojite se samoće, pa ste sa bilo kim. Bojite se odbijanja, pa ste sami. Bojite se otkaza, a radite posao koji mrzite. Bojite se neuspeha, pa ništa novo ne započinjete. Bojite se da vas neće prihvatiti ako budete ono što jeste, pa ćete biti ono što je prihvatljivo da budete. Bojite se osude i kritike, napuštanja i nemaštine, prolaznosti i rastanaka… I gde ste, onda, kada se sve to sabere? Ima li vas uopšte, bar u tragovima, u tim vašim životima?

Nisam ja ona koja baca prvi kamen, daleko bilo. Svakoga dana primetim kod sebe poneki novi izdanak straha; izmili se iz neke pore, zagolica taman dovoljno da ga čujem kako mi šapuće da ne napištam svoju zonu komfora. Ma dobro nam je ovde, šta nam fali?- kao da kaže. Čupnem ga iz korena čim ga snimim, toliko sam već naučila; moram tako, da ne poraste, jer ovih odraslih već imam preko glave. Hoćete redom?

Neki baner

Plašim se, na primer, nepozvanih gostiju. Zvuči sumanuto, znam. Recimo da je to jedan od onih iracionalnih, nevoljno stečenih strahova koji je našao za zgodno da se rodi pre nešto manje od dvadeset godina, rešen da mi pravi društvo doveka. Pošaljem ga ja u ćošak kad neko pozvoni na vrata i bez razmišljanja otvorim. Pre deset godina bih se pravila da nisam kod kuće; biće, dakle, da napredujem.

Plašim se obećanja. Pogotovo onih okićenih apsolutizmom i konačnošću. Obećavam da ću se promeniti. Obećavam da ću uvek biti tu. Obećavam da te nikad neću zaboraviti. Ne zvuče li zlokobno, sama po sebi? Ne leti li vam pogled odmah na sledeći zamišljeni kadar, koji je potpuno suprotan od onog datog u obećanju? Promeni se, ostani, seti se – ne obećavaj. Bar je takvo moje iskustvo.

Da vidimo, šta još? Plašim se da ću se jednog jutra probuditi i da se neću sećati; nečega, mnogo toga, ili ničega. Ubedljivo mi je najveći baš taj strah- da jednom neću imati sposobnost da se setim. Zatim, da ću žaliti za stvarima koje nisam uradila. Da ću pogrešno odabrati. Da ću posustati. Da nikada neću naučiti da stvorim dom. Da neću naći ono što tražim. Da sam već našla ono što tražim, ali to ne pripada meni. Da mi se želja da imam decu nikada neće vratiti; ili će se vratiti onda kad to više ne bude moguće. Da previše dobro brinem sama o sebi da bih umela da dozvolim nekom drugom da brine o meni. Da sam previše svojeglava, tvrdoglava i inatna za svoje dobro. Da su u pravu svi oni koji su govorili da neću uspeti. Jel’ dovoljno?

Verujem da sam se gore navedenim kvalifikovala za bavljenje ovom temom. Da se vratimo onda na onaj asteroid. Šta biste, dakle, učinili? Na čija biste vrata pokucali? Koga biste napustili, a kome biste otišli? Sigurna sam da znate odgovor. I ako je tako, zašto, zaboga, nešto od toga ne učinite već danas? Nije li vam jasno već da se svi nečega bojimo?

Ali strah služi da nam pomogne da sačuvamo život, a ne da nas spreči da ga živimo. Zato hajdemo redom. Izađite iz veze u kojoj ste nesrećni. Napustite posao koji mrzite. Započnite karijeru o kojoj sanjate. Vratite se na studije. Odselite se u inostranstvo. Pređite tih 5 ili 100 ili 1000 kilometara da nekome kažete da ga još volite. Izbrišite tu jednu ili 5 ili 10 godina ljutnje i zameranja jednim pozivom majci, bratu, ujaku ili najboljoj drugarici iz škole. Budite ono što jeste, ko god da ste i ko god da vas okružuje.

Jeste, ja imam toliko strahova da već postaje besmisleno što se vodim kao jedini član ovog domaćinstva. Bude tu svakakvog gurkanja i šaputanja iz dana u dan. Ali moja uvek bude poslednja. Ne postoje vrata na koja nisam pokucala. Onaj koga volim uvek zna da ga volim. Ono sam što jesam gde god da se nalazim. I, evo, vi ste svedoci rađanja moje nove karijere, makar ona zauvek ostala samo hobi. I ne treba mi prokleti asteroid da me seti šta je važno.

Jer, koliko god strahova da me mori, snova imam barem triput više. A oni su ti koji me vode. I tako jutrom obučem svoj kaput sa džepovima punim zvezda i izađem među svet. Nekad uspem da uhvatim koji zrak sunca usred ove zime, pa ga sakrijem iza uha u kosi. I gde god da idem, te moje zvezde uvek isto zveckaju dok hodam. I tad znam, šta god da me čeka… Ma, hej, ne plašim se ničeg.

Dragana Stanić

Neki baner
No Comments Yet

Leave a Reply

Your email address will not be published.