U životu me jako zamara kada moram kalkulirati s ljudima, kada moram spavati s jednim okom otvorenim. Ne volim nositi emocionalnu prtljagu i teško je umiriti savjest jednostavnom mišlju: „Neće ga boljeti, ako ne zna.“
Ovu sam izjavu najčešće čula od onih koji bi se prvi pobunili da je njihov život u pitanju i od onih koji ni sami ne bi tek tako prihvatili ugodnu laž naspram surove istine. Teško mi je razumjeti takav način spašavanja vlastitog dupeta jer kasnije, kada nam posljedice naših djela dolaze na naplatu, smiješak kojim smo licemjerno opravdavali svoje izbore tuđim neznanjem, počne se topiti s lica kao led na suncu.
Svi mi u životu prolazimo kroz različite faze, kroz veće ili manje promjene, pa tako radimo veće ili manje gluposti.
U zadnje vrijeme, nekako sam sklonija vjerovati da su greške samo prilike za učenje. Svaka od tih većih ili manjih gluposti, ako je osvijestimo, može nam dati značajan odgovor, može nam pokazati tko smo.
Upravo kroz te „greške”, moguće je iskristalizirati što je ono što u životu (ne)želimo, što je ono čemu težimo. „Greške“ su tu da nam pojasne viziju, testiraju odnose, da nas nauče nečem novom, da nam pomognu u rastu na stazi samoostvarenja.
Jeste li ikada u odnosu s nekim osjetili nekakvu nelagodu, a da zapravo niste znali zašto?
Je li vam se događalo da vam se, bez nekog posebnog objašnjenja, činilo kao da vam cijeli svijet drhti i kao da će se raspasti kao kula od karata na vjetru?
Svi smo mi nekako naviknuti na dokaze. Na dokaze koji će nam definirati neke pojave i dati precizne odgovore na neka pitanja.
Zbog te navike, zanemarujemo intuiciju. Onaj glas koji unatoč nepostojanju opipljivih dokaza, stvara u nama osjećaj nemira. Kao da nas nešto žulja.
Vjerujem da ona „jedna duša u dva tijela“ nije samo floskula. Vjerujem da oni s kojima smo u intenzivnom emocionalnom kontaktu, na nekoj razini osjećaju ono što i sami osjećamo. Vjerujem da intuitivno prepoznajemo suptilne promjene onih s kojima smo povezani srcima.
Zato rečenica iz naslova u suštini baš i ne drži vodu. Jer zapravo, boli me. Osjećam da nešto nije u redu. Osjećam tvoj nemir. Boli me jer nisi otvoren sa mnom. Vidim tvoj strah. Nije da ne znam.
A što ako se sva neznanja zbrajaju, ostavljajući jedan veliki ožiljak?
S druge strane, postoje i oni koji uistinu izbjegavaju suočavanje sa stvarnošću i pod utjecajem uvjerenja „ne boli, ako ne znam“ u tišini pate iz dana u dan. Tako često prigrlimo razne iluzije kako bi nam prividno bilo lakše. Zaljubljujemo se u očekivanja, puke slike onoga što smo izmislili u svojim glavama, nadajući se da nas nitko neće povrijediti.
Gradimo visoke zidove oko sebe, ne znajući da je naš neprijatelj ostao s unutarnje strane. Možemo samo pretpostaviti koliko je nesretnih duša koje nisu ni svjesne što ih to polako izjeda iznutra.
Ima li mučnijeg osjećaja od straha, od konstantnog nemira koji prožima cijelo biće? Nije li vrjednija ona: Istina oslobađa?! Da, itekako je vrijedna, osobito onda kada sebi postavite pitanje: „Što želim od ovog odnosa? Što stvarno želim od svog života?“
Jer ako želite maksimum, tada je i maksimalna iskrenost jedina opcija. Ako priznate svoje postupke, dovest ćete svoj odnos u rizik, ali s druge strane, ako ih ne priznate, imate stopostotnu garanciju da od odnosa nećete dobiti maksimum.
Ako ne želite maksimum, već gore spomenutu iluziju, sjetite se one mudre izreke da je iluzija poput mjehurića sapunice, a da je svijet prepun igala.
“Osoba koja ne preuzima odgovornost za svoja djela, ne može dosegnuti vrhunac u svome životu.“ Nepoznati autor
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
