uplaših se noćas
fijuka vjetra
i sablasnog vrtloga pahulja bijelih
uplaših se
jezive tužaljke kraljice zime
i zametenih staza
koje do tebe više ne vode…
uplaših se noćas
suze
koja ko’ lavina niz obraz
ubojito protutnji
i srca u grudima
koje od studeni nemoćno zadrhti…
pelerinom uspomena
poderanom
a još uvijek nevino bijelom i mekom
tijelo promrzlo, nago
nježno obgrlih
u dlanove prazne
sa usana neljubljenih
pečat sakrih…
noćas
ja samo djevojčica sam
Andersenove bajke
koja posljednju šibicu prošlosti
u ruci drži..
strah me upaliti je…
što ako u plamenu njenom
izgori moja posljednja želja?
Đurđica Runtas
