Mislio sam ovo napisati kao svojevrstan popis. Toliko je stvari koje te zarežu onako posred duše pa ih nosiš sa sobom na svakom svom koraku, svakog dana svog života. Pomisliš kako bi trebao moći to zaboraviti, osloboditi se, „otpustiti“ kako kažu svi ti gurui i ostali njima slični, ali ne možeš. Staneš i gledaš i osjećaš samo kako te iznutra žari. Nema oprosta.
Ne za lažove, manipulatore i silovatelje. Zamislite da netko nasrne na vašu majku, kćerku, sestru? Da je uzme na silu, da je oskvrne i tjelesno i duhovno, izudara i ubije svaku poru njene duše tim činom? Zaista bi mogli tako nešto oprostiti? Potapšati ga po ramenu i reći : „Ma da, u redu je, eto omaklo ti se, ali ja ti opraštam?“
Ja ne bih. Nikada i ni zbog čega. Jedini poriv koji bi u meni tinjao je da takvog monstruma satrem, da ga provučem kroz šake i da od njega ni trag prašine ne ostane.
Nema oprosta ni za korumpirane političare, suce, direktore i sve one koji zloupotrijebe svoju poziciju, na svoju korist i na uštrb nevinih ljudi. Nema. Zašto bih opraštao nekome tko je svjesno na ulicu bacio ljude, tko im je uzeo dostojanstvo čovjeka i krov nad glavom? Kako da oprostim svoj toj mašineriji zla koja svakodnevno blokira račune penzionera i krade im i ovu mizeriju koju primaju? Kako da oprostim onima koji ovrše račune i nekretnine ljudima s malom djecom? Pa ih ostave gladne koliko hrane toliko i pravde? Mogu li im reći: „Ma u redu je, evo ja ti opraštam?“
Ma nit mogu nit želim! Dođe mi da ih sve potrpam u raku i zalijem betonom pa da za vječnost ostanu zacementirani svojom sramotom!
Nema oprosta za kriminalce, za narko bosove koji se bogate na smrti mladeži, za pedofile i nasilnike koji mlate žene i djecu, za pijance koji se kurvaju, za kockare koji su ne samo svoje kuće već i žene založili, za robovlasnike, za trgovce ljudima i organima, za svaki šljam koji se naselio u meso i kosti pa na sebe navukao odijelo čovjeka, ali ljudskosti u sebi nema ni u tragovima.
Nema oprosta za čovječanstvo, za sve zlo koje njeguje i koje prenosi s generacije na generaciju, pravdajući se „dobrim namjerama“, kao da zaboravlja da je put do pakla tim istim namjerama posut.
Nema opravdanja za zlobu, za nasilje, za zločin. Nema opravdanja za prolivenu krv i suze. I nema opravdanja za ljudsku bol. A mnogi su sve to radili i danas rade, neki u ime Boga, neki u ime „višeg cilja“, a neki samo zato što im se pružila prilika da do slave i bogatstva dođu preko leševa.
Koja je razlika između plaćenog ubojice koji usmrti čovjeka i onog koji mu legalnim putem uzme plaću, kruh, krov nad glavom i dostojanstvo? Nema je. Isti su. Samo ih drugačije zovemo. Svi su oni u službi jedino i isključivo sebe.
Neki nose bijele mantije i zovu se svećenicima, služe mise i dijele pravdu namećući narodu grižnju savjesti za neke istočne grijehe, koje su izmislili da bi opravdali svoju pljačku a drugi nose odijela, uzvikuju parole s političke govornice a sve u ime „većeg dobra“.
Svi oni imaju istog gazdu – Lovu.
Svi oni imaju isti cilj – Moć.
Koriste samo različite alate.
I njima da opraštam? Njima da se smilujem nad činove krajnje nečovječnosti, lišene svega ljudskoga?
Nisam Bog, samo sam čovjek, nije na meni da se ikome smilujem. Reći ćete – nije ni da im sudim. Ali nisam ih osudio, to su učinili sami. Svaki put kad su slomili nekog čovjeka, svaki put kad su ga pregazili, svaki put kad su mu djelima iz grudi iščupali srce i gledali ga kako im bije i umire u šakama.
Ako ima Boga, on će znati kakvu da kaznu stavi na njihove duše, a meni neće zamjeriti što sam bio samo jedan mali kotačić koji je odbio vrtjeti se u njihovu korist! I što im nisam mogao oprostiti.
Marin
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
