Ma ko si ti da mi govoriš kako da živim? Koga, na koji način i koliko da volim!? Poštujem!? Brojiš moje greške i podvlačiš crvenim flomasterom svako skretanje sa moralnih tračnica kolektivne kvazi svijesti.
U kolektivu se svakako odavno ne pronalazim, a i volim ovu svoju individuu. Ponekad premekanu, ali često jaku kao valerijanski čelik. Naizgled neustrašivu, a unutra preplašenu. Jako nestrpljivu, pa stoga često neustrajnu. Da, loša je! Ali, pričaš li ti sa svojom? Volim i sve njene odnose, ljude koje je privukla, one njoj bitne, od usputnih statista u starom filmu dok čekam novi životni scenarij, do glavnih protagonista koji žive sa mnom moju priču.
Volim i ovu ljubav koju osjećam. Hajde, požuri. Osudi me! Jer si sebi već dao to pravo. Ali to neće promjeniti niti jedan moj drhtaj, pošto sam se osjećala voljenom nakon dugo vremena. Toliko dugo, da sam zaboravila i šta ljubav znači.
Ali tako predana da sam mu bez trunke grižnje savjesti servirala na pladnju svoje dvije najbitnije “stvari”: potpunu sebe i sve svoje vrijeme. Osuđeni na propast i prije početka, ali u tom vrtlogu osjećaja dubljim nego samo dno Pandorine kutije, želimo da propadamo opet i ponovo.
Ma volim i kad je nemoguć, kao što se vole najintimnije sehare (sanduci op. a.) sjećanja na djetinjstvo, dom… nešto iskonski tvoje. I svejedno je! “Nadam se da ćemo se opet vidjeti, u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi”, ako je sve zaista bio fol i jetin ljubavni trik, izmišljen da djevojčice plaču.
Svejedno je, jer volim i volim taj osjećaj. I ko si ti da preispituješ njegovu svrhu, rezultat i dubinu? Njegova svrha je on sam, dakle rezultat nije bitan. A dubina? “O dubini i ne sanjaj, t’ma i tmuša neprebolna”. Da, dublja je nego što ćeš ti ikada znati doprijeti do sebe.
Zar ne vidiš da je svejedno? Da na priču o dubini, meni lagani smješak pređe preko usana i mislima zavlada on, jer bi se na tu priču samo nasmijao. Jer je perverzan, često od čežnje divlji i ne libi se da kaže šta želi. Eto… Volim i tu njegovu perverznost. Volim kad me želi. To me loži do besvijesti. I ako je to grijeh, odgovorno kaznu preuzimam na sebe.
A, ti? Skini taj plašt Djevice Marije i ne pričaj mi o vremenu jer čekam te već simboličnih 11 minuta. Ali da… Ti i ne shvataš zašto simboličnih.
Ma ko si ti da preispituješ moje vrijednosti? Vagaš i njih i mene na grame!? Moju moralnu skalu da pomjeraš kao što vjetar pomjera vjetrokaz i pokazuje smjer dolaska kiše. Samo pazi! Pazi da kiša ne spere i svu šminku ispod koje ćeš izgledati prozirna kao pogled narkomana.
Pa ćeš onda da je proklinješ, dok perači ulica (ako kod nas uopće i postoje) budu upućivali molbe za još, uz dječje obećanje kako će biti dobri. U odlasku, onako usput, dobacit ćeš mi kako su priče o Orvelu dosadne, kako trebam frizera i možda pročupati obrve, zatim u žurbi nestati jer vodiš moderan, dakle brz život, pa tipkajući umalo zakačiš lika, koji ulazi u lokal da uz pivo i kladionicu “ubije” koji sat svog vremena. Jer na kraju se sve svodi na to, da prođe vrijeme.
Ko si ti da pričaš o kvaliteti mog provedenog vremena? Da provlačiš moju prošlost kroz mikroskope vlastitih lupa savjesti? Da sebe dižeš na pijedestale samih bogova, a sve druge bacaš u same ralje najdubljeg Hadovog podzemlja? Misliš da ako grmiš, da si sami Zeus? Jači i veći od svih ostalih?
Ne, dečko, griješiš. Grom samo stvara buku, a munja je ta koja nanosi ozlijede. Zato smanji ton, jer…”nije ti fazon!”. Ispij to pivo do kraja, reci mi kako ništa ne razumiješ, kako je glupo da tipkam dok i milimetar prašine postoji i u najdubljem kutku moje sobe, zatim u stilu samih bogova pomeni još jednom svu svoju vrijednost koju si ispredao godinama kao mit, lupi se po prsima i zgrabi novo pivo kao što Bog poseže za svojim moćima svaki put kad osjeti da je ugrožen.
I da, “šta JA mala pijem?” Pa kad već pitaš, pijem slobodu da budem što jesam, pijem ljude s kojima gubim pojam o vremenu, a ne vrijeme. Pijem pravo da ništa ne pijem, jer mi se hoće. Shvataš, jer mi se hoće!?
Ma ko si ti? Ustvari, ko sam ja da uporno želiš da živiš moj život, dok u vlastitom igraš sporednu ulogu?
Pipi
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!