Svima onima koji pate od velikih proslava

Svima onima koji misle kako svoje proslave moram organizirati za najmanje 50, 100 ili 200 ljudi, kako bih bila društveno prihvatljiva, želim reći….

Ne volim velike proslave! Još smo davnih  dana, prije nego su postojale zabrane okupljanja za više od 25 osoba, odlučili kako ćemo za Franovu Prvu pričest, počastiti nama najbližih 15-ak ljudi.

Skandalozno, znam! Već sam čula, kako proslava takvog tipa, iziskuje 50 ljudi. Minimum! (Sve ispod toga može značiti samo ili da si iskonski škrtac ili asocijalni osobenjak.  Možda i oboje!)

Nikada nisam bila od velikih fešta, pompoznih obilježavanja godišnjica, “mora se, red je” ili “tako to svi rade” proslava. 

Nisam sanjala, o velikom glamuroznom vjenčanju s 300 uzvanika, na kojem će, sve oči biti uperene u mene i moju od 16 slojeva tila, snježno bijelu vjenčanicu. (Grozila me pomisao da ikada igdje, svi gledaju u mene.)

Na našem vjenčanju,  je bilo 20-ak, nama bliskih ljudi. Na Franovom krštenju otprilike identična brojka. Na njegovim prvim rođendanima, opet isti ljudi.

Neki baner

Kada se prisjetim, tih nekih,  za nas važnih i velikih trenutaka, uvijek smo ih obilježavali uz iste, nama prisne ljude. Nikada me nije bilo briga što netko drugi, to radi na društveno prihvatljiviji način. Što ne pratim trendove. Što nisam rezervirala onu popularnu konobu ili salu za vjenčanje. (Ovisno o broju pozvanih ljudi.)  

Bitnije od toga mi je bilo, da u takvim trenutcima budemo opušteni, da nam je ugodno i lijepo. Da su uz nas naši najbliži. Da su i oni neopterećeni formom. I veseli.

Da se sve, taj dan, odvija spontano. A da smo M., djeca i ja bezbrižni i nasmijani. Bez stresa izazvanog promišljanjem, hoće li janjetina biti dovoljno slana i pečena. Svira li bend dobro.  Ima li svaki uzvanik toliko pića, koliko je potrebno. Zabavlja li se tetka u trećem koljenu. Jesam li je greškom sijela, uz strinu s kojom ne priča, zbog nečega čega se ne ni same ne sjećaju, od prije 15 i kusur godina. I što se, uz sve to,  fotograf, vidi vraga, uvijek mota s te lijeve strane, s koje nisam uopće fotogenična.

Ne kažem da su velike proslave loše. Da ne trebate angažirati tim stručnjaka i profesionalnog fotografa, nakon čijeg photo sessiona, ćete se osjećati kao milijun dolara. Ako vas to veseli, to je upravo ono što trebate napraviti.

Ali mene ne veseli! To nisam ja. To nije za mene! Ne uspoređujte me s vama. Ljuti me iščuđavanje što, iako “stožer” dopušta okupljanje do 25 ljudi, ja tvrdoglavo inzistiram na daleko manjem broju. Ljute me savjeti, kako sam mogla “prevariti sistem” i u dvorište smjestiti i 50 uzvanika.

Svima onima koji pate od velikih proslava

Ne zanimaju me takmičenja. Ne zanima me izvedba.

Sjećam se, kao jučer, Franovih prvih koraka, prvih riječi, prvog dana u jaslicama. Njegovih prvih prijatelja. Prvog dana škole. Prve petice. Prvog treninga. Prvog osvojenog turnira. Svega prvog, (ma i drugog i trećeg..) se tako živo sjećam!

Gledat ću ga ove subote, kako radi još jedan novi, prvi korak. Ne želim da mi išta i itko od tog trenutka odvlači pažnju.  Želim da taj korak napravi, uz one koji su ga uspavljivali, hranili, čuvali. Oz one, koji znaju da ne voli prokulicu, a voli sushi. Koji su se s njim igrali i učili. Uz njegove!

Ja sam tip od intime. Od MOJIH ljudi. 

Od smijeha. Bitna mi je toplina! Ne osjećam se ugodno u velikim društvima. Najopuštenija  sam u malom krugu, onih koje volim. Trenutke koji su nam bitni, želim obilježiti s njima. S onima, koji su bili uz mene kad mi je trebalo i znam da bi opet bili. Uz one koji neće zamjeriti i ako meso bude prepečeno, a torta preslatka. Ako se na trenutak zamislim i odlutam. Ako s nekim pričam duže, a nekim kraće. Ako se narugam na svoj ili tuđi račun. Koji će se rugati, smijati, PRISJEĆATI zajedno sa mnom.

Jer na kraju, to je ono čega se kasnije s radošću sjećaš! Jedino to je ono što se računa!

Ni teletina ispod peke, ni torta, ni konfete, ni  baloni…

Samo trenutci, uz one koji su ti najvažniji!

Neki baner