Biti i ostati dosljedan sebi u svijetu u kojem je istina precijenjena stvar zahtijeva mnogo truda i čvrstog želuca. U nastojanju da ispunimo očekivanja drugih, katkad ćemo se prilagođavati, mijenjati i svijati toliko dugo i uporno da ćemo puknuti, trajno i uz prasak.
Takvi smo mi ljudi. Uvijek najviše trebamo ono što ima netko drugi, uvijek nam je najlošije i najdosadnije ono što nam je nadohvat ruke. Žalimo se kako nešto ne možemo, ne stignemo, ne razumijemo. Ne tražimo nove svjetove u sebi, već uvijek iznova tražimo sebe u svijetu. Tražimo se u drugim ljudima, nastojeći biti nalik njima, oponašati ono što oni čine, ne bi li se dio njihove univerzalne kozmičke sreće prilijepio i na naš život.
Mijenjamo se pritom, odričući se svega onog vrijednog i zanimljivog u nama samima.
Pomičemo se kako vjetar puše, riskirajući da nas odnese u smjerovima iz kojih se više nikada nećemo moći vratiti sebi. A univerzalne sreće nema. Nema niti univerzalnog uspjeha, univerzalne ljepote, univerzalne prihvaćenosti.
Zabluda je to koja već dugo individualnosti reže krila, ostavlja gorak okus u ustima i upire prstom u drugačije. Ne možeš se svidjeti svakome, ne možeš voljeti svakoga. Niti svatko može voljeti tebe. S onim koji kaže da voli sve jednako nešto posve sigurno nije u redu. Taj je izgubio dosljednost u svemu što (ga) čini kako bi se podredio drugima. Zadovoljio njihova očekivanja i uklopio se u tuđe kalupe. I sve ih „voli“ samo kako bi ostao u njihovoj milosti, pa makar radio ono što ne želi i govorio ono što ne misli. Naravno, i ti drugi „vole“ njega iz istih razloga. Univerzalna ljubav? Malo sutra.
Stara poslovica kaže kako je trava uvijek zelenija u tuđem dvorištu.
Mi svoju travu niti ne vidimo jer uporno gazimo po njoj ne bi li bolje pogledali tuđu. Ne kosimo ju, ne zalijevamo, ne njegujemo. Mrsko nam je i razmišljati o njoj kad znamo da nikad neće biti lijepa kao nečija druga.
Ne pomišljamo niti na trenutak kako obje rastu iz istog tla, objema je dana ista prilika da proklijaju iz sitne sjemenke, no u jednu je uloženo truda, nije prepuštena korovu, suši i životu od tuđih pogleda.
Nekako svi volimo reći kako smo vjerni svojim principima, kako imamo čvrst stav koji se ne ustručavamo jasno iskazati. Puni smo uskličnika i tiskanih slova kada pišemo komentare po društvenim mrežama, stalno po ustima premećući izraze poput „fejk“ i „hejt“, a s druge strane mnogi od nas rado pristaju biti „fejk“ samo kako se ne bi morali suočiti sa „hejtom“. Zaboravljamo, međutim, kako je i taj „hejt“ reakcija, i tou konačnici ne nužno i negativna.
Jer, katkad nam nečiji zlobni komentar, (ne)konstruktivna kritika može poslužiti i kao poticaj, znak kako moramo ići u dobrom smjeru kad nam toliko zavide. U takvim slučajevima, svoj ego moramo pospremiti u onu istu ladicu u kojoj se već skriva potreba za podilaženjem, neiskrenošću i ukalupljivanjem. Tek tada možemo početi govoriti o dosljednosti.
Riješeni balasta vlastitih nesigurnosti i potreba za odobravanjem od strane drugih ljudi, možemo polako krenuti prema cilju – samima sebi. Razvijati se u smjeru u kojem želimo; činiti ustupke kada je to potreba nas samih, ne hir drugih; razmišljati kao pojedinac, a ne stapati se s masom.
Na kraju, možda je ipak ostati dosljedan u svijetu u kojem je istina precijenjena stvar lakše nego što mislimo, dok god smo mi ti koji znaju pravu istinu, koji su svjesni svojih mogućnosti i ograničenja. I zato, neka vam „fejk“ budu jedino nokti. Njih ćete ionako brzo trošiti dok budete grebali i krčili vlastiti put do sreće.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.