Tajna ljubavne sreće? Na poslu budi zmaj, budi opasna! Kod kuće, budi nježna i ženstvena

Znaš li biti “samo” žena? Znaš li uživati u svojoj nježnoj, ženstvenoj energiji i biti istinski sretna u odnosu koji imaš ili koji priželjkuješ? Ili si kao mnoge moderne žene upala u zamku proaktivnosti, u zamku bivanja u dominantnoj, muškoj energiji, te zbog toga tvoj posao cvjeta ali tvoj ljubavni život pati?

Ne brini, nisi jedina. Češće je to no što misliš…

Nikad pomislim, nije bilo teže biti žena no što je sada. Ironično, koliko god da je ženski rod kroz povijest patio, bio ponižavan, obezvrjeđivan, tretiran onako kako ne bismo trebali tretirati ni stvari, toliko je opet, ovo moderno vrijeme donijelo sasvim drugi paradoks. Od nas se zahtjeva da budemo snažne, istovremeno dok nam se to zamjera. I nije čudo što smo se pogubile i što su se muškarci pogubili i što više nitko ne zna ni gdje mu je mjesto ni kako bi sam sa sobom, a još manje sa suprotnim spolom?

Ne, ne tvrdim nipošto da bismo se trebali vratiti u srednji vijek, ali možda bismo mogli pokušati malo više razumjeti jedni druge?

Izgubljena ženstvenost

Našim je bakama i majkama bilo teže, a opet lakše na neki način, one su bile prije svega žene, majke i domaćice, čak i ako su radile, opet su imale to snažno, žensko uporište i svoje “mjesto”. Danas mi smo prije svega ratnice na žestokom poslovnom bojištu gdje moramo vladati željeznom rukom. Od nas se očekuje da znamo biti oštre, da se znamo izboriti, da se znamo nositi sa svijetom koji je stoljećima bio muški.

Neki baner

Jesmo li uspješne u tome? Jesmo. Jer mi žene smo nevjerojatno snažna i prilagodljiva bića. Poduzetne, spretne, dosjetljive i uporne. Uspjele smo. Nametnule smo se muškom svijetu, ali naš ženski postao je ranjiv.

Mnoge od nas ne znaju se vratiti u svoju žensku energiju. Previše se naučimo vladati i ne ostavljamo prostora za muškarca uz svoj bok. Toliko smo postale samostalne da više ni ne mislimo kako nam muškarac u životu uopće treba. Veze smatramo smetnjom, same sebi smo dovoljne. Da, želimo djecu. Da dobijemo ih, ali muškarci? Ako su ovdje u redu, neka budu, ali po našim pravilima, ako nisu još bolje.

I onda se žalimo kako smo same, kako smo usamljene, kako nema pravih muškaraca, kako veze u ovim modernim vremenima ne opstaju.

No, to nije istina. I ne, nismo sve mi krive. Samo, znamo li si dopustiti biti ono što po prirodi jesmo, “samo” žene?

Dugo sam o tome razmišljala. Pitala sam se kako uspijevam biti toliko posložena u poslu, toliko prodorna i uporna, toliko moćna, a ljubavno se svaki put nešto izjalovi?

Ljubavno bojno polje

I onda sam shvatila, ma koliko da sam bila nježna i ljubavna, bila sam previše proaktivna, previše u takozvanoj muškoj energiji, jer me život i tempo kojim ga živim, natjerao da se u svemu moram boriti, pa sam tako mislila da se i u ljubavi moram boriti. Ali s kime? Za što točno? Zbog čega?

U ljubavi nema pobjednika. Ljubav nije bojno polje. Odnos nije mjesto gdje se trebamo boriti za prevlast.

Osjetila sam potrebu da se u takvom odnosu jednostavno povučem. Ne da izgorim i da me nema i da budem pasivna i da kao neka “djeva u nevolji” samo čekam, već da budem ono što mi je dala majka priroda, jednostavno žena.

Da nije moj zadatak preuzimati inicijativu. Nije moj zadatak popravljati i prepravljati i popunjavati praznine u komunikaciji. Nije moj zadatak biti ona koja nosi hlače u odnosu. To osobito ne.

Moje je biti ja. Nježna, ljubavna, spontana, iskrena, zavodljiva i mila. Ona koja prigrli i njeguje. Ona koja ljubi, mazi i čuva.

Ona koja se zna zauzeti u sebe, ali nema potrebe goloruka izlijetati pred dvoglave zmajeve i ostale nemani, jer za to ima muškarca.

On neka brani naš dom od zmajeva, a ja ću mu skuhati finu večeru.

On neka se bavi mijenjanjem žarulja i pranjem auta, sauganjem divovskih pauka i svadljivim, glasnim susjedima. On je muškarac i neka bude muškarac.

Ja ću biti žena i hrabrit ću ga! Jer on je moj junak, moj zaštitnik, moj pobjednik.

Tajna ljubavne sreće?

photo of kissing couple under the sheets
Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

Biti svoja i smostalna nije isto što i biti zmaj u vlastitom domu

Ne, to ne znači da ne mogu sama promijeniti žarulju ili da ću pet dana boraviti u mraku ako je on na putu i ne je promijeniti sama iz protesta, to samo znači da ću ga uvijek bodriti da bude ono što je i da mu neću oduzimati njegovo pravo da bude muškarac i da se osjeća moćno i samopouzdano. Jer ja ne želim osobu do koje mi je stalo pretvoriti u svoju papuču, kao što mnoge žene rade, pa se onda žale kako sve moraju same i kako njihovi frajeri nisu proaktivni, kako ništa ne organiziraju, kako ih nigdje ne vode, kako su one na kraju dana za sve odgovorne.

Pa drage moje, jeste li im dopustile da budu muškarci ili ste im ubile muškost s onim našim glupavim rečenicama poput “nemoj ti, ja ću”, koje izgledaju toliko nevino ali užasno su štetne! Ne samo po njih kao osobe, već i po odnos.

Nije ženina uloga ni da bude sluškinja ni da bude tamničar. Ženina je uloga da bude žena. Ne da popravlja, prepravlja, u pojam ubija i gazi njegovu muškost i pravo da bude muškarac.

Ako je već poduzetnica, šefica i zvijer na poslu, kući to ne mora biti. Kući neka obuje roze, mucaste papuče i neka hoda veselo i zavodljivo, neka bude spontana i sretna i neka ga pusti da on novinama mlatne tu napornu zujavu muhu!

On će biti sretan i ona će biti sretna.

A to je poanta ljubavi, sreća, ne prevlast.

Neki baner