Umorna si. Umorna ti je duša i tijelo. Izdala te snaga. Izgubila si volju za sve ono što te nekad činilo sretnom, što te ispunjavalo. Prazna si. Želiš da te puste na miru svi. Zatvorila si se u sobu, navukla zavjese i ležiš u mraku. Ne spavaš i ne razmišljaš. Samo ležiš. Želiš plakati, ali nema suza. A ne znaš ni zašto bi plakala, a opet osjećaš čitavu rijeku suza u sebi koje ne mogu izaći.
Možda kada bi te neko pitao šta ti je da bi se sjetila pa zaplakala, oslobodila suze i olakšala dušu. Morala bi pričati satima , jer nikad nikom ne pričaš, a nakupilo se. Godinama se nakuplja. I sad pucaš po šavovima. Ne možeš više. Moraš da izbaciš iz sebe sve što si trebala davno nekad. A kome da izbaciš? Kome da pričaš za sve ružne riječi, nepravde koje si progutala? Uzalud gledaš prema vratima. Znaš da se neće otvoriti. Znaš da ni ovaj put niko neće doći da pita šta ti je. Rekla si da hoćeš biti sama i oni to poštuju. Vidiš kako poštuju tvoje želje. Uzalud čekaš, znaš da se niko neće zabrinuti što si već satima u sobi. Niko neće doći da te utješi. Ne zbog toga što im nije stalo do tebe, već zbog toga što misle da ti to nije potrebno. Jer ti si žena kojoj se ne govore tople riječi. Ti si žena koju ne tješe, ne bodre. Jer ti si žena koja tješi, bodri i daje podršku. Ti si ona koja je čvrsta kao stijena, jaka kao lavica. Ti si ona čijeg se broja telefona prvog sjete prijatelji u nevolji. Jer ti si ona koja je uvijek tu da pomogne. Ti si stub. Utočište. Ti si ona na koju niko ne misli. Jer ti misliš na sviju. Samo ne misliš na sebe. Stojiš poput neke stare napuštene građevine.
Još uvijek uspravna, ponosna, a unutra sva oronula. Kidaš se komad po komad. Rasipaš se unutra. Nestaješ. A stojiš uspravno. Stojiš čvrsto. Stojiš ponosno. Tvoje rane se s vana ne vide, a da zaviruje niko neće. Ne želi. S vana si još uvijek lijepa, još uvijek čvrsta još uvijek možeš biti sklonište svakom kome zatreba. Niko nema vremena bolje da pogleda, da vidi da se urušavaš. Da se lomiš. Nestaješ. Tebe niko ne pita kako si jer si dobro, ti si uvijek dobro. Ako se slučajno slomiš pred nekim, pokažeš slabost, pokažeš da nisi dobro, čude se. Pitaju se šta ti bi najedanput. Kao da nisi ljudsko biće, kao da se ne možeš slomiti. Neće ti prići neće te utješiti već čekaju da te prođe. Čekaju da te prođe to što te uhvatilo. Neće ti pružiti ruku, jer ustat ćeš ti sama. Ti si jaka. I onda se sklanjaš i svoje rane ližeš kad niko ne vidi. A sve manje imaš snage, sve više uviđaš koliko su ljudi sebični. Više ni ne čekaš da te se sjete, da zavire u tvoju unutrašnjost, da vide tvoju dušu. Navikla si da hodaju pored tebe kao pored duha ako im ne trebaš. Navikla si da te zovu i traže samo kad im trebaš.
Poželiš vratiti vrijeme. Poželiš sve ispočetka. Poželiš da nisi bila jaka, da nisi svugdje podmetala svoja leđa. Da nisi davala sebe svima. Poželiš da si jedna od onih razmaženih žena koje nikad ništa ne znaju i ne mogu. Koje se prenemažu za sve i kojima uvijek nešto fali. Poželiš da si i ti vrištala zbog slomljenog nokta i danima se svima žalila kao da si doživjela nenadoknadiv gubitak. Poželiš da nisi sama uzimala alat u ruke i odvrtala cijev začepljenog odvoda, jer ti to možeš. Da si ponekad kada su te trebali prijatelji, roditelji, rođaci, nešto slagala, da nisi bila tu za njih. Da nisi slušala njihove tužne priče, probleme dok si i sama imala većih, a šutjela si. Jer ti si jaka. Ti ćeš sama sve riješiti. Poželiš da nisi uvijek druge stavljala ispred sebe i činila sve da ih usrećiš. Poželiš da si radila na tome da usrećiš sebe. Ali sad je kasno. Vrijeme vratiti ne možeš. Kasno je da se sada štediš i onako su te potrošili.
Kasno je i da sada bilo kome objašnjavaš da i nisi toliko jaka koliko misle, da i ti imaš padova i da ti nekad trebaš ruka koja bi te digla. Da i tebi treba nekad vjetar u leđa. Kasno je da objašnjavaš da sve manje imaš snage, da si sve slabija, da se sve lakše kršiš i lomiš. Nekad si se mogla boriti i sa najvećim olujama, a sad te i najslabiji vjetrić može slomiti. Kasno je da budeš slaba. Zato ustani. Saberi se. Skupi to snage što ti je ostalo i budi jaka. Jer nemaš izbora. Tebi su uskratili pravo da budeš slaba. Slabost je nešto što ti neće priznati, neće ti povjerovati. Ne čekaj ruku koja bi te pomilovala, koja bi te digla. Tvoja ruka diže i miluje. Zato ustani, saberi se i pobrini se… ali ovaj put za sebe. Pospremi taj krš u sebi. Vrisni ako moraš. Opsuj. Razbij nešto. Ali ne dopusti da te slome. Ne dopusti da te pretvore u ruševinu. Budi jaka jer ti to jesi. Budi jaka za sebe jer sebi si potrebna takva.
Ilda Dedić
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
