Grimsby je bio mjesto gdje su šapati prošlosti prianjali uz zrak poput magle koja se vukla nisko s mora, gusta i gušeća. Stanovnici, neobičan soj ribara, odmetnika i melankoličara, kretali su se kroz svoje živote zarobljeni u vječnom sumraku, svatko skrivajući svoje demone, kloneći se svjetla, krijući sjene.
Među njima je bila i Elara, spisateljica s ugledom, koja je odavno napustila svijet slavnih zbog utjehe samoće. Živjela je u oronuloj viktorijanskoj kući na samom rubu grada, čija se, nekad živa boja, sada ljuštila poput uspomena na njezinu mladost. Kuća je škripala i stenjala, živo biće koje odzvanja unutarnjim borbama.
Elara je imala dar za riječi, ali te su riječi postale njenim zatvorom. „Ne uspijevam ih artikulirati. Nedostaju mi one prave…” često je mrmljala sebi u bradu, gledajući kroz prozor duž puste ulice.
Zarobljenica vlastitih misli
Elarini su dani prolazili u magli kave i cigareta, njena pisaća mašina klaparala je poput otkucaja srca u tišini. Ulijevala je dušu u svoje priče, pričajući o užasu i očaju. Što je dublje ulazila u psihu likova, to je više osjećala kako se njezina vlastita razgrađuje. Sjene njena uma postajale su mračnije, izazivajući tajnama koje nije mogla izraziti. Svaki udarac prstom bio je očajnički pokušaj istjerivanja demona pisanjem, a koji su plesali izvan dosega, rugajući se.
Jedne olujne večeri, dok je grmljavina tutnjala poput zvijeri koja se budi iz sna, Elara je primila neočekivanog posjetitelja. Vrata su zaškripala, otkrivajući lik obavijen tamom, čovjeka čija prisutnost kao da je upijala svjetlost u sebe. Zvao se Viktor, novinar s ljubavlju prema makabrističkom, u potrazi za pričama koje leže zakopane ispod slojeva prašine i poricanja. Čuo je šapate o Elarinom talentu i bio odlučan otkriti istinu iza njene zagonetne osobnosti.
Što se krije ispod površine?
„Tvoje priče su progoniteljske, Elara,” rekao je njegov glas, gladak, ali prošaran uznemirujućim prizvukom. „Ali osjećam da u tebi ima daleko više od obične fikcije. Što se krije ispod površine?”
Elara je osjetila jezu koja je milila kralježnicom, mješavinu radoznalosti i straha. „Ono što leži ispod je groblje misli koje ne mogu podijeliti,” odgovorila je, sarkazam je bio tanak veo kojeg je prevukla preko ranjivosti. „Možda bih trebala napisati priču o novinaru koji previše kopa i nađe se živ zakopan.”
Viktor se nasmijao, ali u očima mu se nazirao žar koji je sugerirao da ga nije lako obeshrabriti. „Ne bojim se mraka, Elara. Uživam u njemu. Možda bi trebala uzeti u obzir da mi tvoja tišina i vrludanje govore daleko više no što želiš da se zna.”
Kako su se dani prelijevali u tjedne, Viktor je polako postao dijelom njezina života. Njegova neumoljiva propitivanja, prisiljavala su je da se suoči sa sjenama koje je dugo ignorirala. Bio je šarmantan, ali uporan, ogledalo koje reflektira strahove i želje. Elara se osjećala privučena njemu, ali istovremeno zgrožena načinom na koji je otkrivao njezine slojeve, izvlačeći na svjetlo dana sirovo, nefiltrirano ja.
Čudovišta u svakome od nas
„Zašto pišeš o čudovištima?” upitao je jedne večeri dok su sjedili na verandi, a vjetar zavijao poput ženskog duha čije naricanje navješćuje nadolazeću smrt. „Jesu li oni odraz tvojih vlastitih strahova?”
„Čudovišta?” Elara je odmahnula glavom, dok je njezin glas vrvio ruganjem. „Misliš na one koji vrebaju ispod kreveta? Ili možda one koji nose odijela i kravate, pretvarajući se da su ljudi? Pišem o onome što znam, Viktore. Prava čudovišta su ona koja stvaramo u našem umu.”
Ali dok je govorila, osjetila je težinu vlastitih riječi. Čudovišta o kojima je pisala nisu bila plod mašte, već manifestacija boli, borbi s identitetom i vrijednošću. Što se više pokušavala udaljiti od njih, to su više prodirali u njenu svijest.
Jedne noći, dok je oluja bjesnila, Elara se našla uzvitlana u vihoru emocija. Sjedila je za pisaćom mašinom, prstima spremnim iznad tipki, ali riječi su joj izmicale. Tišina je bila zaglušujuća, kakofonija misli vrištala da bude oslobođena. Viktorova prisutnost izbijala je u njezinu umu, podsjećala na istine koje je duboko u sebi zakopala.
Foto: Canva
„Zašto ne mogu govoriti?” prošaptala je tami, a glas joj je podrhtavao. „Zašto ne mogu podijeliti što osjećam?”
Istina je zastrašujuća
U tom trenutku, sjene u njezinu umu sklopiše se u figuru, izopačeni odraz nje same, iskrivljene i izmučene. „Jer se bojiš istine,” šištala je sjena, njezin glas bio je hladna jeka. „Plašiš se onog što leži ispod.”
U iznenadnom izljevu prkosa, Elara je počela tipkati, riječi su navirale u bujicama. Pisala je o strahovima, neuspjesima, gušećoj težini očekivanja. Pisala o čudovištima koja su je progonila, onima koja su šaptala laži u gluho doba noći. I dok je ulijevala srce u stranice, osjetila je kako lanci počinju pucati.
Viktor je promatrao sa strahopoštovanjem dok se Elara preobražavala pred njegovim očima. Sjene su se povlačile, ostvarila je prihvaćanje. „Vidiš?” rekao je tiho. „Tvoje riječi imaju moć. Samo si trebala iznaći hrabrosti da ih izgovoriš.”
Dok je zora svitala nad Grimsbyjem, oluja se povukla, ostavljajući za sobom svijet očišćen i zauvijek promijenjen. Elara je gledala u pisaću mašinu, stranice ispunjene sirovim ispovijestima, i osjetila beskrajnu slobodu.
Napokon se pronašla. Suočila se s demonima i, iako će oni uvijek biti prisutni, naučila je koristiti riječi kao mač koji ih drži na odstojanju. Tišina nikad nije bila njezin neprijatelj. Bio je to strah od izgovaranja istine.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
