Trulež. Crna tinta ili mulj. Podsjetilo me na jednu nesretnu epizodu iz djetinjstva kada nam je učiteljica naredila da ponesemo tuš. Trebali smo se igrati umjetnika. Moji eksperimenti s tušem završili su katastrofalno—upropastila sam novi kaputić. Da, bio je kičast, djeca su se rugala, ali nije bilo zamjene. Vraćala sam se kući kroz usku ulicu, uplakana, osjećajući se kao da se čitav svijet srušio na mene.
Mudri ljudi danas kažu, da nas određene boli podsjećaju na traume iz djetinjstva. Te su traume maštovito izrežirane; u njima su sukobi, uvrede, udarci, ismijavanja. Pamte te kao jadnika. Grozno.
Bol je prisutna i danas. Duhovni učitelji savjetuju: pronađi snagu u sebi. A ja zamišljam, jesam li možda progutala taj crni, otrovni tuš? Zamišljam kako ga izvlačim iz želuca. Ima ga previše, bojim se da me zatrovao. Tako snažno da vrištim i vičem—na sebe, na druge. Kaos u crnom tušu. Da naslikamo mračnu umjetnost: lubanje, kosti, krv koja se osušila, prazne organizme, bespomoćne duše koje lutaju uskim ulicama?
Ali neka lutaju noću, da nitko ne vidi kako su kičasti kaputići isprljani tušem. Neka roditelji ne dolaze vidjeti jedinice u dnevniku dok ti umireš od straha. Je li traumatično pasti razred? Zaostaješ. Ne ideš naprijed. Nisi s njima, s tom naprednom djecom. Tuš te otjerao, možda i spasio—da ne budeš u kalupu, jer oni preziru tvoj kičasti kaputić, a sada te još više preziru jer si upropastila crtež, pod, kaputić. Ispala si nespretna, glupa, i sve ono najgore. Muka ti je.
Mrlje i skalpel
Godine su prošle, ali sjećanja na taj dan nisu izblijedjela. Tuš je s vremenom nestao iz mog života, no tragovi su ostali, nevidljivi, duboko utisnuti u meni, poput skrivenih ožiljaka na duši. S godinama shvatiš da nisu boje te koje ostavljaju tragove na našoj unutrašnjosti, već osjećaji koje nosimo u sebi, one neizgovorene riječi koje se talože poput teškog mulja na dnu staklenke. Taj mulj, što leži u tišini, guši , truje, polako razara iznutra. Svaki poraz, svaki neuspjeh, prodire duboko u srž, poput oštrog skalpela koji nemilosrdno reže.
Zadatak koji stoji pred nije jednostavan—izvaditi sve ono ružno, sve što nas obuzima i guši: ljubomoru, zavist, gorčinu, oholost, pohlepu, gramzljivost, ljutnju, srdžbu, bijes, proždrljivost, strah, sram, lijenost, odgode, mržnju prema sebi i drugima, nepodnošljivost, prisilne misli i radnje—sve ono što nismo mi.
Ta tama, koja se godinama gomilala, miješala se s nijansama tuša, stvarajući gusti crni veo preko našeg istinskog bića. Taj tuš, težak i ljepljiv, čini se neprobojnim, ali u njegovoj osnovi leži ego—ukorijenjen, duboko povezan s najdubljim strahovima i nesigurnostima. Izrezati ga iz nutrine nije samo bolan proces, već zahtijeva hrabrost da se suočimo s onim najtamnijim dijelovima sebe.
Pokušati pronaći svjetlo, ako ga je još ostalo, postaje ključna misija. No, kako dublje zaranjam u sebe, otkrivam da je to svjetlo skriveno ispod slojeva nataloženog tuša, prekriveno strahovima, sumnjama, i nezacijeljenim ranama. Nije lako. To je putovanje koje moraš proći sam/a. Svaki korak prema sebi može boljeti; svaka istina koju otkriješ može rasjeći poput britve. I tada, kada ti se čini da više nema nade, duša rida, guši se u patetici, u očajničkom pokušaju da se oslobodi teškog tereta prošlosti.
Ali možda, baš u tom trenutku, kad se čini da nema izlaza, kad sve izgleda izgubljeno, dolazi spoznaja: da u tami uvijek postoji tračak svjetla, da u gustoj crnini tuša uvijek postoji mogućnost za novi početak. Treba samo imati snage pronaći ga.
Suočavanje s tamom
Kako su godine prolazile, shvatila sam da nisu boje te koje ostavljaju najdublje tragove na nama, već osjećaji koje nosimo, neizgovorene riječi koje se, poput mulja, talože na dnu našeg bića. Taj mulj, neprimjetan, tiho guši, polako truje i razara iznutra. Svaki poraz, svaki trenutak slabosti, prodire duboko, oštro poput skalpela koji nemilosrdno reže kroz slojeve naše obrane. 7
Zadatak koji stoji pred nama nije samo težak, već i nužan—izvaditi iz sebe sve ono ružno, otrovno: ljubomoru, zavist, gorčinu, oholost, pohlepu, gramzljivost, ljutnju, srdžbu, bijes, proždrljivost, strah, sram, lijenost, neodlučnost, mržnju prema sebi i drugima, nepodnošljivost, prisilne misli i radnje—sve ono što nas čini zarobljenicima vlastite tame.
Iscjeljenje kroz kreativnost
Ta tama, koja se godinama skupljala i prožimala moje misli, miješala se s crnilom tuša, stvarajući gusti, ljepljivi veo preko mog pravog bića. Taj tuš, simbol svih trauma i neizrečenih strahova, nije bio samo materijalna stvar, već duboko ukorijenjena emocija, ego koji je hranio sve te nesigurnosti. Suočiti se s tim, izrezati taj ego iz sebe, postao je čin ne samo hrabrosti, već i preživljavanja.
Pokušati pronaći svjetlo u toj gustoj tami činilo se kao nemoguća misija, ali znala sam da moram pokušati. S vremenom, naučila sam da se ispod svih tih slojeva tuša krije iskra, tračak svjetla koji me nikada nije napustio. Taj proces bio je bolan, zahtijevao je suze, borbu, i duboko suočavanje s onim najtamnijim dijelovima mene. No, kroz tu bol, počela sam shvaćati da nisu sve te mračne emocije ono što me definiralo. One su bile dio mog iskustva, ali ne i cijela moja priča.
Kroz vrijeme, taj crni tuš, nekoć simbol svega što guši, počeo je blijedjeti. Umjesto da se izbriše, pretvara se u nešto novo, u kreativnu snagu, u izražavanje onoga što jesam.
Postaje alat za stvaranje, za ispisivanje priče o boli, ali i o preobrazbi, o hrabrosti i obnovi. Na kraju, spoznaš sam da se suština ne krije u potpunom uklanjanju boli i tame, već u prihvaćanju njihove prisutnosti i učenju kako ih preoblikovati u nešto što nas izgrađuje, a ne uništava. Tama i svjetlo nisu suprotnosti, već različiti aspekti istog putovanja.
Foto: Canva
Ključ je u ravnoteži—učenje kako hodati između ta dva svijeta, pronaći svoj put i stvoriti nešto lijepo iz onoga što nas je nekoć lomilo.
I tako, dok su godine prolazile, sjećanje na onaj trenutak ostaje. Ali više ne kao teret, već kao podsjetnik na snagu i hrabrost koja je proizašla iz njega. Više ne hodam uskim ulicama ispunjenim strahom, već kročim otvorenim putem, s bojama koje sam sama izabrala, svjesna da su svi dijelovi mog putovanja, čak i oni najmračniji, dio priče koja me oblikovala.
rođena u Tomislavgradu, u Bosni i Hercegovini 28. 11. 1990 godine.
2015 sam završila studij novinarstva i odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Doktorantica na PDS doktorskom studiju Jezici i kulture u kontaktu, Informacijske i komunikacijske znanosti, smjer OSJ.
Autorica i koautorica nekoliko znanstvenih i istraživačkih radova. Radno iskustvo rad na dvije lokalne radiopostaje, lokalne portale. Od 2020 sam novinarka i autorica članaka i tekstova o feminizmu, rodnoj ravnopravnosti i rodno zasnovanom nasilju.
U slobodno vrijeme čitam, pišem, provodim u prirodi i usavršavam svoje kvalifikacije i sposobnosti.
