Tramvaj…

Tramvaj, gužva kao svakog dana. Gledam gdje ću se primiti da ne poljubim pod, obazirem se da nađem atomčićkisika, ne bi li sačuvala živu glavu tih nekoliko stanica. Što ću kuhati? Šta ima u frižideru? Koliko ima u novčaniku? Čekiram listu pitanja u glavi i tek što sam na kraju, čekiram dalje popis obaveza za ovu srijedu. Prljavi veš, malo peglanja, nered u kupaonici, možda usisavanje ako budem imala snage, usput neka večera….Gledam kroz prozor i preslagujem kućne teme. Oči gledaju u prazno, a ja se gubim u masi ljudi i svojih vlastitih komunalnih misli.

muskarac-ravnodusan

Polako se okrećem i pokušavam signalizirati nekim velikim leđima ispred sebe, da želim uskoro izaći. Leđa se nepomiču ni milimetra. Moje lupkanje po ramenu, vjerojatno je osjetio koliko i slon kad mu leptirić sleti na rame. Gospodine?! Polako se premjestio s noge na nogu, pa se malo nakrenuo ne bi li vidio što mu se događa iza leđa. Nasmijala sam se i očima pokazala prema izlazu. Napravio mi je mjesta da mogu izaći. Rukom je pokazao ispred i jednostavno rekao: Izvolite gospođo! Sreli su nam se pogledi na jedan tren. Na čudesan način uronio je u moje oči, pomaknuo se s dozom poštovanja, napravio pokret rukom….hm, obična gesta, a opet nekako drugačija i neobična. Dok sam marširala niz ulicu, pokušala sam se prisjetiti kad sam se posljednji put osjećala lijepo, posebno, ženstveno. Spustim pogled niz svoje noge u trapericama i tenisicama, bacim pogled bočno u izlog, a tamo neka siva žena, bez boje i s nimalo nečega što govori da u toj ženi čuči osoba. Lecnulo me….rastužilo.
Moj muž nije imao običaj pokazivati da je svjestan da pored sebe ima ženu. Više je to bio stav dvoje ravnopravnih ljudi. Ali…želim li biti taako ravnopravna, da li mi se sviđa?! Voljela bi osjetiti nekad, nekad bar da shvaća da sam…..što zapravo?? Žena? Hm….daa, ponekad bar da kaže „pusti, to je teško za tebe“ ili da kaže „lijepa si danas“….Heeej! Malo sam zabrijala…ajmo ponovo! Hoću da u meni gleda ženu kojoj su teške vrećice, koja ne može nositi gajbu mineralne, koja plaće jer je umorna..?! Ali ja to sve mogu! Ne plačem kad sam tužna, nemam PMS, ne lupam vratima kad sam ljuta, ne zanovijetam, ne ispitujem ga je l’ me voli, nikad ne kažem „ja to ne mogu!“
U isto vrijeme smo se parkirali ispred zgrade, mahnuo je. Do ulaznih vrata smo se sustigli. Nosim u ruci vrećice, on je svoje turio u džepove. Čekam…ništa! Ne pada mu na pamet da uzme vrećice iz mojih ruku. Dobro, nisu teške…ali, zašto mu nije neugodno da drži ruke u džepovima dok ja vučem vreću sa hranom za nas oboje? Pocrvenila sam i osjetila kako mi se ustima razlijeva gorkast okus.
Otključao je vrata od stana i ušao, nije se čak ni okrenuo da vidi jesam li ušla. Auu! Bila sam na granici između bijesa i tuge. Točno na toj taankoj crti! Nisam reagirala jer sam bila zatečena svojim osjećajima. Šta to mene sad tako smeta? Tako ulazimo u stan već 8 godina, isto toliko vučem vreće iz dućana, nosim smeće u ponoć van u kontejner, vučem svoj kofer sama kad idemo na godišnji, sama brinem o svom autu, sama kupujem odjeću, sama kuham…..kako sam si nabrajala dalje tako sam tonula sve više.

Kad je večera već bila skoro sasvim gotova, moje razmišljanje dovelo me do točke koja me je dodatno iznervirala. Moj pogani, realni mozak pitao je u jednom trenu „a jesi li se ti ponašala kao žena?“

Neki baner

Zbunila sam samu sebe, dovela se u ćorsokak i naišla na pitanja čiji odgovori zbunjuju i tjeraju na razmišljanje.

Viktorija

Neki baner