Trauma zvana prekid i kako ju preboljeti

Voliš nekoga svim svojim srcem, prihvatiš ga sa svim vrlinama i manama, da bi ti jednog dana ta osoba došla i rekla da je gotovo. I jedini razlog koji navede su one tri gnjusne riječi: “to nije to”!

Stojiš tako mirno i gledaš u tu osobu, sjetiš se svega što ste prošli i naprosto ne vjeruješ da se to dešava, da čuješ to što čuješ. Pitaš se zašto u tom trenu ne možeš plakati, zašto ne možeš vikati, zašto te napustio dar govora, i kako, pobogu kako uopće stojiš na nogama i dalje, kako dišeš?! Tijelo ti je paralizirano, oko tebe vlada mir i tišina, ona najgore vrste, mozak ponavlja te tri male bezdušne riječi- opet i opet i opet…

Reakcije dođu naknadno.

Onda kad srce prizna mozgu da iako se boriš svim silama to negirati i čekaš da te netko pljusne i probudi iz ove noćne more, noćna mora je stvarna. Uistinu se dešava. Osoba koju voliš te ostavila. Doslovno te napucala.

Ima jedan citat, ide ovako nekako:

“Slomljeno srce te ne može ubiti, samo poželiš da te ubilo”. I poželjet ćeš. Taj tren i vrlo vjerojatno puno puta poslije. Jer nakon prvotnog šoka i paralize kreće bol. Ona istinska.

Osjećat ćeš se slomljeno, izdano, umorno, a ponajviše izgubljeno. Osjećat ćeš kao da gubiš dio sebe koji više nikada nećeš povratiti. I zaista nećeš.

Plakat ćeš, izgubit ćeš volju za hranom, ma za životom općenito. I sve je to normalno.

Ljudi oko tebe će ti govoriti da će proći, da ćeš naći nekog boljeg- nekog tko te zaslužuje. Reći će ti da moraš razmišljati pozitivno i da bi možda bilo najbolje da nađeš zamjenu, jer znaš, prije će proći. I znaš što? U pravu su, proći će! Ali ne odmah i ne preko noći. I to je jedino oko čega su u pravu.

Ne znam ti reći kad će proći i koliko vremena treba da preboliš. To nitko ne zna. Ali naučit ćeš ponovno živjeti, naučit ćeš opet se smijati, ali trebat će ti vremena.

Proći ćeš neprospavane noći i mučnine kad ujutro otvoriš oči i realnost te lupi kao kamen u grudi, proći ćeš more suza i gubitak apetita. Proći ćeš sve moguće faze lažne nade, ljutnje i frustracije.

I pitat ćeš se. Stalno će ti se po glavi motati pitanja – kako, kada, zašto i što nije u redu s tobom?

Da ti odmah kažem- sve je u redu s tobom. Ne, ne voliš previše, i ne to nije nešto zbog čega se moraš gristi. Jer ne možeš voljeti previše. Samo je ta osoba tebe voljela premalo. Ili je sebe voljela premalo pa se nije znala nositi s tolikom količinom ljubavi. A možda i oboje- voljela je premalo i tebe i sebe.

I plači, slobodno plači. Plači dok ne isplačeš i zadnju suzu. I vrišti ako trebaš vrištati. Otiđi negdje u šumu i urlaj iz sveg grla.

Vidjet ćeš da priroda liječi, plač liječi, vrištanje i izbacivanje svega negativnoga iz sebe liječi. Liječi dušu.

I pričaj. Nađi nekoga s kim možeš pričati, nekoga tko će biti dovoljno strpljiv da te sasluša uvijek iznova. Jer najgore što možeš napraviti je trpati sve u sebe i praviti se da si ok kad svi oko tebe vide da nisi ok.

Prolazit će dani, radit ćeš samo ono nužno, što baš moraš moraš, a ostatak vremena ćeš vegetirati. Vegetiraj, daj sebi vremena.

I pojedi cijelu kutiju sladoleda, trpaj se svime za čim ti dođe želja, jer znaš što – konačno imaš želju za nečim, pa makar to bile gluposti. To je znak da se oporavljaš. Polako, veoma polako, ali oporavljaš se.

I neka hrana će zauvijek izgubiti okus, i skuhat ćeš si kavu samo da bi stajala cijeli dan, dok ju konačno ne baciš. Falit će ti one kave. Znaš ono kad bi ti tvoja osoba znala skuhati kavu koja niti je bila dovoljno slatka, niti dovoljno jaka, ali je bila najdraža. Jer je mirisala na ljubav. A te ljubavi više nema. Prosipat ćeš ju opet, i opet i opet… Ali jednog dana ćeš se probuditi, skuhati si tu svoju kavu i popit ćeš ju s guštom. I osjetit ćeš malu pobjedu. Mali nagovještaj sebe.

I krenut će niz od par dobrih dana i onda opet par loših. Sitnice će te vraćati unazad i opet ćeš isplakati more suza, a tvoji dani će biti tmurni. Ali sunce će ponovno zasjati, a tebe će iznova veseliti male stvari.

I učit ćeš. Učit ćeš kako praštati, učit ćeš kako cijeniti sitnice, učit ćeš kako sebe voljeti. I s vremenom ćeš uvidjeti da proživljavaš sve više dobrih, a sve manje loših dana.

I disat ćeš. Onaj kamen što ti je pritiskao grudi će nestati.

Shvatit ćeš da rasteš i da odrastaš. Shvatit ćeš da si puno jače biće nego što misliš. Shvatit ćeš da iako ti ta tvoja osoba i dalje redovito posjećuje misli, i ponekad ti uspomene izbiju zrak iz pluća i pomisliš da ćeš se raspasti istog trena i naći na samome početku, nećeš.

Odvratit ćeš si misli – upalit ćeš neki glupi film, poslušati najdražu glazbu, otići ćeš u šetnju, čut ćeš se s prijateljima i bit ćeš dobro. Jer i jesi dobro. Konačno si ti ti. Ali ne ona ti od prije, sad si nova poboljšana verzija sebe i gaziš kroz svijet mudro i hrabro. I možda i dalje voliš osobu koja ti je slomila srce, ali živiš bez nje. Jer možeš. Jer sad živiš samo i isključivo za sebe. Vidiš? Trauma je preboljena.

Lucia Fonseca