Trebam odmak od godine loših vijesti! Treba mi da ugasim mrak!

Možda se nikada nisam toliko veselila kraju godine, kao ove klaustrofobične 2020.

Možda nikad više nisam, od ove godine, iščekivala da začujem patetični Wham na radiju i da se George Michael tugaljivo prisjeti prošlog Božića.  

Treba mi blještavila, šljokica, zvjezdica i mirisa cimeta. Ružnih božićnih džempera i sobova na pidžamama. Pufastih papuča i zlatnih zvončića.

Treba mi čarolije. Treba mi nada u bajke.

Treba mi onaj Djed mraz iz Coca Coline reklame, maraton jeftinih božićnih filmova. Hrpa crveno-zelene boje i božićnih pjesama.

Treba mi odmak od godine loših vijesti!

Neki baner

Odmak od bolesti, panike, otkaza, recesije i neizvjesne budućnosti. Odmak od “novog normalnog” (“novo normalno”, nikada neće biti normalno). Treba mi odmak od onih “koji su uvijek u pravu”. Onih koji o svemu, sve znaju najbolje! Od prepucavanja po mrežama i bitki bez pobjednika. Od zatucanih i izmanipuliranih. Od onih koji upiru u sve druge (a sebe ne vide). Od egoističnih i neodgovornih!

Treba mi odmak od straha!

Treba mi da “ugasim mrak”!

A ja kad nešto trebam, ne sjedim, ne čekam. Propinjem se na prste, penjem, rovarim… samo da dohvatim. Nalazim način, dok ne uspijem!

Okitili smo bor. Ukras tamo, ukras ovamo, malo snijega, po koji Djedica, nekoliko snjegovića. Čizmice na kaminu. Lampice na boru. Svijeće na stolu.

Kuća svjetlosti puna!

Puna crvenog, bijelog, zelenog…

Ispekli smo fritule, prelili ih čokoladom i naboli na drvene štapiće. Topla čokolada ili topli punč (ovisno o godinama). Prstohvat ili dva smijeha, dodira i zagrljaja po volji. Dok se ne zasitiš (a ne zasitiš se).

Sjećanja, nadanja i novi snovi!

Recept za puno srce. Recept za ljubav.

Ni sekunde prerano. Baš na vrijeme i baš kada je trebalo.

…I bi svjetlo!

Advent u Hatzeovoj.

Neki baner