Tren kad se zemlja zaustavi: Ili ćemo vas operirati ili…

Živa sam!

Kakav početak teksta mislite? Pa živa si kad evo pišeš. – reći ćete. (I možda pomalo luda.)

No, zadnjih sam tjedana pretrpjela kalvariju, a prije svega nekoliko dana borili su se da mi spase život.

Obična, mala upala, koju nakon trilijun pretraga nisu uspjeli lokalizirati, uspjela se pretvoriti, usprkos jakom koktelu antibiotika, u po život opasno stanje.

Neki baner

I da nije bilo mog oca, vi sad ovo ne biste čitali. Jer na hitnom prijemu u bolnici, tehničar na pultu odbijao me primiti, s opaskom: “Za to se obratite obiteljskom liječniku.” Njemu su to bili samo bolovi u abdomenu i ništa više. Blagdani su, možda je nešto pojela. Čak ga ni činjenica da sam na istom mjestu stajala desetak dana prije i bila hospitalizirana, nije ni malo dirala. Bio je bahat i otresit. “Idite kući, to je slučaj za njenog doktora!”

Međutim on ne pozna mog tatu i njegovu sposobnost da u pet minuta preokrene planetu. Nije trebalo puno uvjeravanja da bi tehničar svoju prgavost pospremio u džep i primio me.

Sat vremena kasnije bila sam na operacijskom stolu.

No što bi bilo da sam tamo išla sama? Da sam se srušila u nesvijest kao par dana ranije? Da nemam oca kakvog imam i da je ponizno spustio glavu, odšutio i odveo me kući?

Koliki ljudi bude odbijeno na hitnim prijemima? Koliko ljudi ne bude pregledano na vrijeme? Koliko ljudi umire jer se netko igrao Boga?

S kojim pravom netko odlučuje koga će liječnik pregledati a koga ne? I jeste li svjesni koliko ima ovakvih slučajeva?

Zbog bahatosti i neznanja, nečije odokativne procjene, ljudi umiru. Umiru svaki dan i svi o tome čitamo u novinama, ali ne marimo. Ne marimo dok se nešto prestrašno ne dogodi nama i ljudima koje volimo.

Možda sam ja samo imala sreće. Sreće u nesreći.

Možda su mi bile naklonjene zvijezde tu noć ili jednostavno moja misija na ovoj planeti još ni blizu nije gotova, ali prvo me pregledala brižna doktorica, par minuta kasnije ultrazvukom mi je drugi liječnik pronašao “tempiranu bombu” u tijelu, a nedugo nakon toga kirurgica koja me spasila rekla mi je otvoreno i direktno:

“Marija, pristajete li na operaciju?”

Gledajući je u šoku nešto sam promrmljala a ona je nastavila – “Oči su vam mutne, ne možete ni ležati, nalazi krvi toliko su loši da se pitam kako ste uopće prisebni. Jedini izbor je operacija.”

To je trenutak kada vam se sruši svijet. I ne dvojite, naravno da idete pod nož. A čak ni to nije jamstvo da će vas spasiti.

Nijedna briga, nijedna nevolja, nijedan loš događaj ne može se mjeriti s takvim trenutkom.

Pomolite se u sebi. Pobjegne vam koja suza, drhtavom rukom ispišete samo “Volim te” onim trima osobama što su vam najbliže na svijetu i tad vas odvedu u mrak.

Čujete samo anesteziologa kako kaže: “Laku noć.”

Srećom, meni je ipak svanulo i jutro. No kolikim ljudima nije?

I kad će se to obični smrtnici, prestati igrati Boga?

Kažete, greške se događaju? No nije čovjek auto pa da mu samo zamijeniš dijelove. Zbog ovakvih grešaka ljudi umiru.

Zbog ovakvog je postupanja u Metkoviću umrlo dijete. Ali kog briga?

Koga se tiče? Sve je okej dok se ne desi tebi. A tad, hoće li ti se k’o meni posrećiti? Možemo li svoje živote stavljati na lutriju?

Veliko hvala mom ocu, da te nije bilo tata… sve znaš i volim te.

Još jedno veliko hvala mojim doktorima.

Neki baner

Hvala onim najmilijima i najbližima, a vama dragi ljuti tehničaru s info pulta, nek je ovo lekcija.

Ljudski život je iznad vašeg mišljenja i protokola!

Neki baner