Danas sam tako pošteno nabrijana. Sve struji taj naboj ljutnje iz mene. Bože kako ne volim neodgovorne ljude. Mogla bi ih udaviti, ma onako utopiti u žlici vode. Ne kužim… kako možeš zaboraviti da si obećao nešto učiniti? U vrijeme mobitela i tableta i laptopa i koječega, ti si ne znaš staviti podsjetnik? Možda ti treba podsjetnik za podsjetnik? Možda si jednostavno idiot?!
Uglavnom, mislila sam danas pisati o ljubavi, o pravoj ljubavi nakon pogrešne i kako moraš ponekad poljubit puno žaba da bi našla, pa… dvorsku ludu ako ne već princa, ali onda me zvala šefica i pitala da li imam gotov tekst? Bila sam malo zbunjena, jer već neko vrijeme pišem po potrebi.
Kaže ona – Uvela bih ponovno tvoju rubriku, da bude stalna.
Oke – pomislih. Ili sam toliko čitana ili ekipa zabušava? – Oboje, odgovara ona kratko. – Znam da voliš svoj mir i ne voliš pisati onako – na hallo, ali trebamo te.
Fair enough. – pristala sam. Šta ću? Moj ego voli biti potreban. I cijenjen! 😉
No s druge strane pomislih, kakvi su to ljudi koji druge ostavljaju na cjedilu? Kakve su to osobe koje stalno nešto traže i očekuju, a nisu spremne dati ni svoj minimum? Kako možeš reći da nešto voliš ako nemaš vremena da se tome posvetiš?
Znači ne voliš to. Glumiš. I motaš se ovuda samo zato što očekuješ da se nešto desi. I desit će se. Opalit će te neko nogom u dupe i naći nekog kome će ekšli biti stalo do onoga što radi. Desit će se da će te svi prozreti i jednostavno obrisati ruke od tebe, kao što otepu prašinu s odjeće.
I nećeš nikome faliti. Znaš zašto? Jer će konačno moći predahnuti. Jer ih neće zvati nitko od šefova da ih moli da ulete. Neće imati grč u želucu i znat će da sve klapa. Neće čitati zamorne mailove o team worku i kolegijalnosti, niti će se čuditi kad netko opet napravi glupu raspravu ni iz čega, jer mu je u životu falilo drame. Odahnut će. I guštat će s nekim drugim.
Kad nešto voliš – za tim letiš. Vodi te neka strast, neki unutarnji poriv koji ne možeš obuzdati. Kad glumiš da nešto voliš – nikad te nema! I stalno imaš izgovore za svoje zabušavanje.
Svi znamo onu dobru staru: Tko želi nađe način, tko ne želi – nađe izgovor!
A od izgovora se i Svetac umori, a di neće netko kome o dogovoru ovisi i posao i ime i ugled. To je ono što većina nikad ne pomisli kad nekog zajebe – jesi li nekome možda naštetio? Jesi li možda bacio loše svjetlo na njegov rad i njegovu muku? I odakle ti pravo na to?
Zbilja misliš da zato što postojiš imaš pravo nekoga sabotirati? I to nekog tko ti je pružio šansu da se baviš onime što kao naizgled voliš?
Nemaš. I odrasti. I nabavi si jebenu vekericu (ona stara vura koja trešti i lupa zvončićima na vrhu) pa si ju navini, da ti zvoni svaki put kad nešto trebaš napraviti. Ili jednostavno budi toliko čovjek pa se makni i pusti druge da dođu na tvoje mjesto.
Duguješ to! I sebi i osobi koja ti je vjerovala. Ako ne možeš biti čovjek, e pa onda jednostavno – odjebi!
Do tipkanja,
Zavodnica
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
