***
Majku je otac unio u kuću na rukama. Gledala je kako se njena još živa kosa provlači kroz očeve prste dok ju je polijegao na samrtničku postelju. Umrla je ne znajući da smrt dolazi. Umrla je slijedeći svoga unuka da ga vrati s puta kojim je pošao.
Kad su prešli most i izašli iz Osijeka, naišli su na hajdučku zasjedu. Konj se propeo i kola u kojima su se vozili, prevrnula su se, a majčino je krhko tijelo poletjelo. Otac je rekao: „Na trenutak je izgledalo kao da će moja Marija uhvatiti oblak i na njemu odlepršati. A onda je pala. Ležala je na leđima otvorenih ruku, koljena blago savinutih, s malim trakom krvi koji je klizio niz njene usne kao da će je razapetu uskoro podići i dozvoliti joj da svojom smrti otkupi i naše grijehe.“ Zoru je boljela svaka stvar njene majke na koju bi naišla tih dana. Njena marama, njena klupica u dvorištu pored česme, njene haljine, njen čajnik, vlasi njene kose na postelji. Utroba joj se kidala od boli za njom i za sinom i trebale su joj ruke njene mame da ju utješe. Zagrlila bi Petru i trudila se biti jaka za oca.
Ljubav njene majke i njenog oca bila je posebna, a za Zoru je njihov brak bio mjerilo za sve ljudske odnose.
Voljeli su se kao najbolji prijatelji. Otac je majku volio onako kako bi svaki muškarac trebao voljeti ženu. S povjerenjem, odanošću, zaštitnički. Štitio ju je od svake vanjske nedaće, ali najvažnije od svega, štitio ju je i od samog sebe. Nije si dozvolio da ju povrijedi ni u ljutnji. Prihvatio ju je onakvu kakva je bila i volio je njene mane jednako kao i vrline. Znao je da štiteći svoju ženu, štiti i temelj svog života. Majka je tu ljubav prihvaćala i voljela ga je još više svaki put kad bi shvatila da je on u razmiricama radije pobjeđivao samog sebe nego da pobijedi nju.
Otac je bio u nekom čudnom raspoloženju nakon smrti majke. Nije plakao, nije očajavao. Kao da se pozdravljao sa zemaljskim životom i kao da ga je to radovalo. A onda je naglo postao ogorčen. Prisjetila se kad se djed ponovno usudio spomenuti kako bi trebali potražiti Petra i kako mu je tata tada grubo rekao: „Trebao si i njemu baciti komad željeza na nogu pa ne bi otišao!“ Djed je pognuo glavu i Petar se više nije spominjao. Njegova nepromišljenost odnijela je život njegove bake i to mu se teško moglo oprostiti.
***
Nikola je postao neraspoložen prema svima. Čovjek koji je donedavno disao čistom ljubavlju, sada je postao osjetljiv na svaku riječ i svakome se uspio zamjeriti. Kad su u Slavoniji i Banatu počeli ustanci potlačene raje, spakirao je svoje stvari i rekao djedu da se odlazi boriti. Pavle je znao da ga ovaj put ničim neće moći zaustaviti i da je borba koju njegov sin ide voditi, ona sa samim sobom. Sjećala se kako ju je na rastanku zagrlio i kako je plakao u Petrinu kosu. „Želim bar umrijeti kao junak kad već tako nisam živio“, rekao je. I pustili su ga da ode.
***
Zora je ostala sama s Petrom i s djedom.
Morali su od svih kriti kamo je Nikola otišao jer je glava padala i za manje stvari. Borbe Hrvata i Srba s Turcima oko svakog pedlja zemlje opet su započele. Osvajali su se gradovi, odvodilo se ljude, ubijalo uhode. Zahvaljujući djedovoj mirnoći i mudrosti, uspjeli su ostati nedirnuti. Djed se sve više smanjivao i uskoro je hodao potpuno poguren, oslanjajući se na štap. A onda im je došla vijest od pravoslavnog vladike koji je izbjegao iz požeškog sandžaka da je Nikola poginuo u borbama u Banatu.
Nedugo nakon toga, uslijedila je i zadnja bol koju je djed doživio. Bilo je to u proljeće 1594. godine. Oko karavan-saraja već su se zametali plodovi na procvalim trešnjama, trava je disala i sva priroda u močvari je brujala. Petra je izrastala u prekrasnu djevojku i o njenoj ljepoti već se pričalo, a Zora je usmjerila svoju svakodnevicu na brigu o njoj i djedu.
Bilo je kasno poslijepodne i odmarali su se pod orahom karavan-saraja. Zadnja karavana je otišla preko mosta za Budim. Bilo je tiho, a paučina večeri polako se spuštala na dvorište. Odjednom su čuli rzanje konja i nedugo nakon toga, u dvorište je ušao djedov prijatelj iz Baranje. „Pavle, Pavle.“, govorio je i krenuo prema djedu drhtavim korakom. „Uđimo negdje gdje nas nitko neće vidjeti ni čuti. Jao Pavle!“
Zora je uzdrhtala od očekivanja loše vijesti i tražila odgovor na došljakovom licu.
Otišli su u njihovu kuću i zatvorili vrata. Došljak je stajao i bilo je očito da ga strah i očaj sprječavaju da sjedne. Kretao se po sobi govoreći: „Pavle, moj Pavle, što su nam napravili? O Bože, što su nam napravili?“ Suze su nekontrolirano tekle niz njegovo lice. „Govori! Što se dogodilo?“ rekao je djed. „Sveti Sava! Ah…Turci…otišli su u Mileševo…uzeli su mošti svetog Save! Sinan-paša… naredio je! Spalili su mošti svetog Save na Vračaru! Razbacali su pepeo…da se više nemamo kome moliti!“
Djed se uhvatio za stomak i njegovo se pogureno tijelo presavilo. Zora je osjetila njegovu bol koja je pojačavala njenu. Sjetila se djedovih priča o manastiru Mileševa i o ikoni Bijeli anđeo, o carevima i svetom Savi, prosvjetitelju. Uništili su najveću svetinju djedovog porijekla. U pokušaju da ubiju duh jednog naroda, ubili su još jednom mrtvog čovjeka. I Zora je znala da tu bol djed neće preživjeti.
***
„Dođi dijete“, rekao joj je djed par noći nakon toga. Petra je spavala, a njih dvoje sjedili su pod svjetlom svijeće. Počeo joj je pričati o svom putu iz Istanbula u Osijek i o ikoni Bogorodice pisane rukom evanđelista Luke. Pričao joj je o njenoj majci, njenim svetinjama, njenoj sudbini i tajni vrećice dukata koji su skupa s ikonom ležali zakopani pod orahom konaka. Zori je svaka rečenica bila bolan rez u srcu. Nevjerica i saznanje o njenom porijeklu pekle su ju pod kožom. Postalo joj je jasno zaštitničko ponašanje djeda prema majci. Očeva bezuvjetna ljubav. Majčine suze kad bi je grlila. Postalo joj je jasno zašto nije imala još braće i sestara. Postalo joj je jasno zašto je djed toliko čuvao svoju vjeru, a ujedno tražio od njih da ne sagriješe prema bratu muslimanu.
Obuhvatila je svu svoju bol koja je došla s tim saznanjima i spremila ju duboko u svoje srce dok ne dođe vrijeme da je s nekim podijeli. Obećala je djedu da su obje tajne sigurne u njenim rukama. Izdahnuo je miran.
***
Zorooo! Zorooo! Čula je kako ju netko doziva i to ju je prenulo iz sna. U kuću je utrčao sluga koji je radio u karavan-saraju u Osijeku. S njim je u sobu ušao i miris paljevine. Izbezumljen izraz na njegovom licu govorio je da se dogodilo nešto strašno. „Zoro, hajduci su napali Osijek! Sve su popalili. Kažu da je Dizdar-aga u bijegu,a da je za njim krenuo Luka Senjčević s hajducima.“ Zora ga više nije slušala. Krenula je iz konaka gologlava, trčeći i posrćući.
Preko mosta su u Dardu iz Osijeka navirali preplašeni Turci, a ona je kao obezglavljena trčala preko hrastovih dasaka prema Osijeku.
„Petre…sineee!“
Ljiljana Šapić
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!