Razgrćem zastore, izađem na balkon i udahnem svježi morski zrak. Pogled mi se izgubi u plavetnilu mora, u toj kristalno tirkiznoj boji. Zaklopim oči, zabacim glavu i glasno se nasmijem. Pa ja ću se njegovom ženom zvati. Danas je taj dan. Dan o kojem smo godinama maštali, sanjali. Dan našeg vjenčanja. Od prvog dana smo točno znali gdje će biti. I tu danas i jesmo. U našem najljepšem, najromantičnijem toplom gradiću. Dan nije mogao ljepše početi, nigdje oblačka, toplo, tek s malo povjetarca.
Nisam mogla od uzbuđenja spavati, danas je napokon došao taj dan. Večeras će me držati u svom naručju, ali kao svoju ženu. Ono što je cijelo vrijeme i želio. Ono što sam željela i ja. Na brdu iznad gradića, podignuta je sjenica, ukrašena bijelim cvijećem božura i bršljana, u našu čast. Nekolicina naših najdražih prijatelja prisustvovat će tom intimnom činu. Kosu sam pustila da mi pada u bogatim kovrčama, onako kako on najviše voli, pažljivo obukla dugo traženu vjenčanicu. Čipka boje šampanjca nježno je obavijala moje tijelo. Dugačka, otvorenih leđa, s tankim ramenicama, haljina me pretvarala u njegovu princezu.
Znala sam da me čeka gore, na našem mjestu. Mjestu na kojem ćemo se zakleti na vječnu ljubav. Nervoza mi je parala tijelo. Nisam mogla vjerovati da se to napokon događa. Da se naš davno sanjani san napokon ostvaruje. On i ja. Ja i on. Zauvijek.
Stigla sam. Stajao je s rukama u džepu zagledan u more, iščekujući mene, svoj dugo željeni dar. A ja sam mu prilazila, smiješeći se. Bio je zgodan, jako zgodan. Točno u onome što je i prije nekoliko godina rekao da će nositi na naš dan. Bijelu lanenu široku košulju i lagane bež hlače. Bos. Privlačan, poseban, moj. U tom trenu se okrenuo. Ustuknuo. U očima sam mu vidjela da ga je moja pojava osupnula. Samo me je netremice gledao, zaljubljeno, nježno, s obožavanjem. Pogled mu je bio topao, blag, pun ljubavi. Iz njega je zračilo samo to, ljubav, čista ljubav. Znala sam da nisam pogriješila, znala sam da je on taj. Od prvog dana osjetila sam da je jedan i jedini.
I ja sam se smiješila njemu. Sretna, zaljubljena, voljena. Ljubav me preplavila. Svaku poru moga tijela. Drhtala sam dok sam se kretala prema njemu, i jednostavno više nisam mogla izdržati.Suze su krenule. I išle. Jedna za drugom, bez prestanka. Nisam ih mogla zadržati, a niti sam to u stvari željela. Sve emocije kao bujica su potekle, zastala sam , dalje nisam mogla. Suze radosnice toliko su me ponijele da je morao krenuti prema meni i rukom me nježno povesti prema matičaru. Nikoga nisam vidjela osim Njega. Oduvijek sam govorila da želim vjenčanje na kojem ću drhtati i plakati od uzbuđenja kada će On govoriti da me uzima za ženu. I sada, taj trenutak je tu, drži me za ruku , bez prestanka. Gleda me, bez prestanka. Topim se u njegovim očima, u tom trenu nestajem. Izgovaram Da, izgovara Da. I postajemo jedno, zauvijek. Njegova sam, samo njegova. Ljubav ne poznaje granice, prava ljubav pobjeđuje sve, bori se, ne posustaje.
Zato, ni ti ne posustaj najdraži moj, znaš gdje sam, dođi, čekam te. Ne puštaj olako našu ljubav, ona te čeka, tu, u mom srcu. Neka tu našu maštu zamijeni stvarnost. Jer ja znam, tvojom ženom ću se zvati.
Vlasta Janton
Mi smo redakcija portala Amazonke.com – regionalnog online magazina za žene sa stavom ali i svakog osviještenog modernog muškarca.
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja kako bi vam ponudili sadržaj s dušom. Svoje prijedloge za suradnju možete nam poslati na mail [email protected]
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
