U lov…

Spoznaja da više nije ljudska plašila ju je. Bojala se izaći na ulicu. Bojala se svog odraza u ogledalu. Bila je ista ali posve drugačija. 

Život joj se činio besmislenim kao i samo postojanje. 

S njim, nije razgovarala. Krv je odbijala piti a hrana joj se gadila. Nekoliko dana provela je sklupčana na krevetu poput izgubljenog mačeta u kartonskoj kutiji, a onda se sve ponovno okrenulo naglavačke.

-“Ustani” – proderao se. A ona je trznula glavom, prenuvši se iz beskonačne kolotečine misli koje su se vrtjele u krug. Nije se htjela pomaknuti. Nije htjela disati ni postojati, ali nije vladala svojim tijelom. Ustala je kao hipnotizirana.

– “Vrijeme je da krenemo, obuci ovo.” – dobacio joj je crnu vreću a ona je poskočila za njom poput gazele da je ulovi. Obukla se u trenu. Utegnuto tijelo lako je kliznulo u crni, uski triko koji je bio kao skrojen po mjeri. Čudila se tome, ali njeno je tijelo radilo van njene kontrole. Crne tenisice, crna jakna, ruke same podizale kosu, vezale u rep. U trenu bila je spremna, ne znajući za što.

-“Idemo.” – naredio je. I njeno je tijelo krenulo dok joj se um svađao s njim.

-“Umukni.” – odbrusio joj je. -“Ali nisam ništa rekla!” – oglasila se nakon višednevne šutnje.

-“Drago mi je da nisi izgubila dar govora. Ali utišaj svoje misli, suviše su glasne.” – čula ga je u svojoj glavi i prestravila se.

Mi možemo komunicirati telepatski – začudi se. 

-“O da Mon cheri. Bilo bi zgodno da prestaneš biti tako prokleto zbunjena. Iako djeluje ljupko, zapravo je silno naporno. Barem starom lovcu poput mene.” – uzvratio joj je misao, koja je prodrjela u njen um, gotovo nasilno. I shvatila je da se uzalud trudi blokirati išta što on radi.

“Njegov sam rob.” – pomisli.

-“Nisi. Samo si primorana slušati me dok ne prihvatiš da si to što jesi.” – odgovorio je.

-“Misliš nakaza???!”

-“Prije bih rekao čudo.”

“Ne dijelimo mišljenje” – uzdahnula je ali joj telepatska komunikacija više nije predstavljala toliki problem.

Osvrnula se oko sebe i spazila da već neko vrijeme sjedi u automobilu koji juri ulicama grada. Nije se sjećala kako je tamo dospjela niti je znala kamo idu.

-“Dok se tvoj um bavi glupostima, tvoje tijelo radi ono za što je programirano.”

-“Što bi to točno trebalo biti?” – proderala se, shvaćajući da može preuzeti kontrolu ako to zaista naumi i okrenula se prema njemu.

-“Tako je već bolje. Sjedni mirno i uskoro ćeš saznati.” – odgovorio joj je normalnim glasom, kao nekad, dok su bili običan ljudski par i vodili obične, normalne ljudske razgovore.

“I to će se vratiti. I dalje te volim” – čula je njegovu misao, ali samo je zatvorila oči. Nije više bila sigurna ni tko je ni da li želi postojati. Ljubav joj je bila posljednja stvar o kojoj bi uopće mogla misliti.

Uskoro se automobil zaustavio a njeno se tijelo samo pokrenulo. Hodala je bešumno iza njega, promatrajući okolinu. Zaprepastila ju je činjenica da tako dobro vidi u potpunom mraku. Odjednom je osjetila navalu adrenalina i pojurila. Instinktivno. Predatorski. Skočila je na prikazu ispred sebe i zarila joj očnjake u vrat, režući žilu kucavicu, a zatim rukama obuhvatila glavu i istrgla je. Okrenula se oko sebe shvativši da je opkoljena, ali nije je bilo strah. U njoj se probudilo nešto iskonsko. I ona više nije bila ona.

Kako su prikaze kretale u napad na nju, tako ih je svladavala. Udarajući, trgajući im udove. Derući im kožu i vene očnjacima. Puls joj je bio jak, a adrenalin udarao u svakoj stanici.

-“Točno 4 i po minute. Nije loše za početnicu. Idemo”. – odjednom ga je čula i okrenula se. Kao da se prenula iz sna.

Oko sebe vidjela je more leševa, razbacanih glava i udova iz kojih je liptala krv. Instinktivno je rukom prešla preko usana, a zatim povratila.

-“Ubila sam ih! Ja sam ih sve ubila!!!” – vrištala je dok je njeno tijelo ubrzanim koracima, poslušno hodalo za njim.

-“Ne, spasila si mnogo ljudskih života, pogledaj.” – pokazao joj je rukom na izlazeće sunce a zatim na razasuta tijela iza njih. Sunce ih je palilo i svi ti iskidani udovi i krv koja je iz njih liptala pretvarali su se u prah pred njenim očima.

Stajala je na suncu i nije gorjela.

-“Oni su vampiri. Poput nas?!” – pogledala ga je začuđeno.

-“Vampiri da. Poput nas, ne. Nemoj me vrijeđati.” – odbrusio joj je i povukao je u auto, koji je pojurio poznatim joj ulicama koje su na jutarnjem svjetlu izgledale potpuno drugačije, a opet posve isto.

-“Što smo mi?” – pitala se.

-“Oni koji štite. Dovoljno je da za sad to znaš.” – odgovorio joj je na glas, okrenuo se prema njoj i pomilovao je po kosi.

Kad su stigli u stan. Skinuo je s nje odjeću. Napunio joj kadu vrućom vodom i spustio je u nju nježno poput djeteta.

Okupao ju je, osušio joj kosu, omotao je ogrtačem i odnio u krevet. Sve vrijeme ga je šutke promatrala. Sjedio je pokraj nje i milovao je po kosi.

Odjednom nije se više osjećala tako prljavom, ali i dalje nije znala tko je.

-“Spavaj Mon cheri. Spavaj. Sve će uskoro doći na svoje…” – šaptao joj je a ona je tonula u san, shvaćajući da je njen stari život zauvijek završio.

 

 

To be continued…