U što najmanje ulažemo, a najpotrebnije nam je?

Što je to što se ne može potrošiti ni stvoriti, već samo promijeniti svoj oblik? Što je to u što, čini mi se, najmanje ulažemo, a najpotrebnije nam je?

U ljudskoj sumnjičavoj prirodi, uobičajeno je vjerovati i ulagati u oku vidljive i umu shvatljive pojave. Pa tako ulažemo u građevine. Posjede. Naša tijela. Kad se nešto slomi ili potroši, ulažemo u popravak, zamjenske dijelove ili posve novu pojavu.

I, to je super. Mogućnosti ima napretek. Međutim, usprkos urednom i iscrpnom ulaganju, ne mogu da ne primijetim nekakav čemer, nezadovoljstvo i nerijetku tjeskobu koja kola u kolektivnoj atmosferi. Pričamo o toj silnoj ljubavi prema sebi. Ali, kolektivna masa nekako odaje dojam da ju rijetko tko i prakticira.

(Auto)/(brza)/(slijepa) cesta privatno – poslovno

Na cesti privatno – poslovno više se ne zna smjer ni kad smo u kojoj traci. Korporativne kulture sve više smrde na čisto kafkijanstvo. Pa se tako odvijaju poslovni ručkovi, razvijaju se strategije, postavljaju ciljevi. Igra lovice ne staje i često s poslovnog prelazi i na privatno. Pod pretpostavkom da privatno uopće postoji – što nije kod svih uvijek slučaj.

I tako se, često nažalost, profesionalno razvijaju i šire autoimune bolesti nedužnim dušama. Izmučenim dušama koje istrenirano strahuju za egzistenciju. Tim dušama isti taj strah pak služi i kao službeno opravdanje za otpor promjeni ili trudu za promjenom. Ili ne daj bože, možda i kao opravdanje za otpor samoj pomisli na otkaz. Ipak, moderno robovlasništvo voli okove i egzistencijalne strahove više nego išta.

Neki baner

S druge strane, uslužne djelatnosti smrde pak na podmetanje nogica i interne frustacije u uskom krugu (ne)kolegijalnosti. Nažalost, osobito u ženskom kolektivu. Svjedočih tome neki dan u jednoj trgovini. Naravno, većina tih ljudi nije motivirana za rad – ni u financijskom ni u smislenom aspektu i dakako, nije za osuđivati bilo koje raspoloženje.

I, nakon što mučni karijerni put i radni dan isišu i pocuclaju baterije, ljudima eventualno još preostaje da bar privatno stvore neki bal dobrog osjećaja. Često, ni to ne polazi za rukom. Pa tako se organiziraju druženja, izleti i ispijanje kava nakon kojih čovjek bude još umorniji. Održavanje odnosa iz prividne kurtoazije također nije proizašlo iz ljubavi prema sebi. Već iz kurtoazije, jel’.

Čula sam da neki pričaju kako se s godinama sužava krug ljudi. Koliko zasada primjećujem, very true. I, to nije nužno loše. Birati društvo koje ti puni, a ne prazni baterije. Ponekad, nije loše ni svjesno odabrati samoću. Ipak, ti sama najbolje znaš svoje utičnice i okidače. I umjesto tebe, neke stvari, nitko drugi ne može.

attractive woman wearing black swimsuit
Photo by Thought Catalog on Pexels.com

Strah prijateljuje s nemoći

Uglavnom, čini mi se da se narod voli ponašati kao da su neke stvari uklesane u kamen. A, nisu. Kao da je njihova odgovornost i moć u tuđim rukama. A, nije. Itekako su promjenjive. Samo što, ne vole svi promjenu. I, pronaći će bezbroj razloga zašto se nešto ne može. Preplavit će ih strah i upitnici Što ako. Sve to aktivirat će nemoć – za koju sve više vjerujem da je izmišljena.

Opet, sve je stvar perspektive. Svatko svoje shvati u svoje vrijeme. I, onda shvati i da se ta shvaćanja s vremenom mijenjaju. Čemu onda taj otpor promjeni? Nije li netko davno prije rekao da je jedino mijena stalna?

Ulaganje u nepotrošno

Djelotvorna sila. Životna djelatnost. Ne može nestati ili nastati ni iz čega. Može prelaziti iz jednog oblika u drugi. Ima svoj zakon očuvanja. Dame i gospodo: energija (grč. ἐνέργεıα: rad, učinak). Svakodnevni postupci određuju koliko čuvamo svoju energiju i koliko ulažemo u nju. Svakodnevni izbori pokazuju i što nam je važno.

Tu se dobro vidi i ta slavna #selflove. Valja razmisliti više puta zašto toliko puno ulažemo u potrošnu materiju i prolazan materijal. Konstantan umor, čemer i frustracije su definitivno pokazatelj da smo na krivoj traci. Možda i krivom smjeru. Dobro je tu došla ona činjenica da je ipak sve promjenjivo. Onom koji odabire tu perspektivu, naravno.

Za sve što želimo i čemu stremimo, potrebna nam je energija. Nešto čemu, načinom života, pridajemo najmanje pozornosti. Jer nije vidljivo, nije opipljivo. Ali, itekako je osjetno. Očuvanje vlastite energije odgovornost je svih nas. Ima li uopće boljeg ulaganja nego uloga u nešto što nije potrošno?

Neki baner