Moja ulica je ulica sreće. Ovdje se i dalje čuje dječji smijeh. I dalje se lopta nabija po cijele dane, igra se skrivača, pjeva se i pleše. Ovdje su djeca i dalje samo djeca.
Kad ste zapravo zadnji put vidjeli hrpu klinaca da se igraju na ulici? Kad ste ih zadnji put vidjeli da se igraju bez mobitela, da vrište i da se smiju, da se zapravo druže? Čini mi se da današnja djeca preskaču to razdoblje sreće i bezbrižnosti. Žure previše da se uklope u svijet odraslih. Neki će reći da je za to kriva tehnologija, ja mislim da smo za to krivi mi odrasli.
Nas je tehnologija uzela.
Mi smo ti koji previše brinu i trpaju djecu pod staklena zvona, otimamo im djetinjstvo.
Lakše je djetetu uvaliti mobitel u ruke da igra igrice i prestane plakati, nego zaista otkriti u čemu je problem i pozabaviti se s njim.
Lakše je posjest dijete pred televizor i upaliti mu crtiće pa da mama može u miru popit kavu dok tipka na mobitel.
Rijetki se danas zaista bave svojom djecom. Na netu postoji tisuću i jedan savjet kako odgajati djecu, ali ni jedan kako pustiti djetetu da bude ono što je- dijete.
Danas je katastrofa ako se dijete malo zaprlja u igri. Igrati se u blatu? Bože me sačuvaj, pa tko je to vidio, pa uništit će novu robicu!
Samo nek je čisto i uredno!
A ne daj bože da dijete padne, svi se odmah skupe oko njega u panici i provjeravaju da možda ne krvari ili da nije slomljeno nešto. Odmah se googlaju simptomi i posljedice!
Prije je bilo normalno da djeca padaju, bilo je normalno da se igraju i zaprljaju. Bilo je normalno da ako je djetetu pao komadićak hrane na pod, mama to podigne, puhne i dijete nastavi jest.
Danas ništa od toga nije normalno. Djecu držimo pod staklenim zvonom da bi ih zaštitili od svega i od svih, a ne kužimo da tako odgajamo osjetljiva i neotporna bića.
Bića s razno raznim bolestima, bića koja se boje drugih bića i odrastaju u anksiozne i depresivne osobe.
Jer im nismo dopustili da budu djeca, da steknu otpornost i da sami istražuju svijet oko sebe.
Ja živim u ulici sreće.
Ovdje su djeca i dalje samo djeca. Igraju se, skaču, padaju, dižu i vesele.Ovdje se i dalje čuje nabijanje lopte, pjesma, vriska, svađe i smijeh, a tišina nastaje kad padne mrak i mame provire glave kroz prozor i počnu ih dozivati da se vrate u kuću.
Mi smo redakcija APortala – regionalnog online magazina za modernu ženu ali i svakog osviještenog modernog muškarca, a Vi trenutno čitate članak s našom 5+ preporukom! 🙂
Pišemo, istražujemo, kreiramo, iznosimo mišljenja ali rado saslušamo i Vaša! Svoje radove i upite možete nam poslati na mail [email protected] dok detalje o tome kako slati radove možete pročitati ovdje.
Mi smo uvijek tamo gdje počinje priča! Pridružite nam se!
