Usamljena…

couple-731890_960_720

Čekanje. Ima li na ovom svijetu išta gore od čekanja? Išta gore od samoće i usamljenosti u onim godinama kad bi to najmanje trebala biti? Prolaze mi dvadesete, ja stojim u mjestu. Prolazi mi život, ja ga samo iz prikrajka posmatram, i puštam, puštam da ide mimo mene.

Nema u mom životu ništa dovoljno važno da bi me pokrenulo iz tog mrtvila. Tebi nije stalo, a meni još manje, do njega. Sve je postalo navika. Ja sam postala navika. Čvrsto skupim šake, toliko čvrsto da mi prsti na rukama utrnu. Zaboljelo je, a ja kažem u sebi, dobro je, živa sam. Bol je dokaz da me još uvijek ima.

Ta djevojka u staklu me još uvijek posmatra. Nekako je, umorna. Ne mogu je gledati, pa zažmirim i obrglim se rukama oko struka, ne bih li ugrijala hladnoću u sebi. Kroz glavu mi prolete slike te iste djevojke dok je još uvijek bila mala i vjerovala u bajke. Sjetim se kako se smijala, kako joj je pogled bio pun nade, pun ljubavi za svako biće na ovoj planeti. Sjetim se kako je bila veliki sanjalica, i skupljala snove u svoj veliki kofer, jedva čekajući da odraste i počne ih ispunjavati jedan po jedan.

Ludica mala. Toliko je silno željela odrasti, osjetiti ljubav i biti voljena, a da nije ništa znala. Nema ljubavi kad odrasteš.

Vraćam polako film u glavi na te dane kad sam te upoznala. Sjetim se stidljivog osmijeha, treperenja u stomaku i tvog mladeža. Volim te uspomene. Bio si mi najljepši na svijetu, meni nebitnoj. Sve tvoje bilo je najbitnije, sve s tobom najljepše. Lako je bilo biti to sve djevojčici koja je toliko željela biti voljena. Djevojčici punoj snova, neiskvarenog srca i čiste duše.

Neki baner

Šta ti to kod mene nije valjalo?

Godinama si gušio snove, govoreći kako živim u nerealnom svijetu, i vraćao me u svoju „realnost“. Srce je ohladilo od udaraca koje si mu nanio, tuge koju je osjetilo zbog hladnoće u tebi. A duša je negdje zaspala, sakrivena od čovjeka koji nije znao da pokaže ljubav. Sva sam se smanjila, stišala, umirila. Ubilo me je čekanje, ubila me je tišina. Govorila sam ti da nestajem, da ti nestaješ iz mene, da me tjeraš daleko od sebe, nisi želio čuti.

Tebi je bilo dobro, tebi je bilo lijepo i to je jedino što ti je bilo bitno. Da je tebi sve dobro, da si ti sretan. Ti nikad nisi bio sam, uvijek sam bila tu za tebe. Uvijek sam ti bila dostupna, mogla sam uvijek i sve.

Gdje si ti bio? Gdje si to ti svo ovo vrijeme? Kako si mogao dozvoliti da me izgubiš?

Okrenem se preko ramena ka sobi u kojoj mirno spavaš. Ti pojma nemaš o oluji koja u meni bukti, o nemiru koji me razdire jer se toliko trudiš držati me čvrsto u mjestu, ograničiti me i ostaviti bez dovoljno ljubavi. Treba izdržati osjećaj da smo preko noći postali stranci. Kada imaš hiljadu pitanja, a nijedan odgovor. Sad znam. Sve je jasno dušo. Mi smo sami u dvoje.

To be continued…

Neki baner