Uspjeh na (ne) balkanski način

Nedavno mi je u ruke sasvim slučajno, kako to biva s knjigama u životu, stigla knjiga od Carol S. Dweck, profesorice psihologije sa Stanforda. Naziv knjige je Mindset: The New Psychology of Success, a knjiga govori, naravno o uspjehu. U njoj nam autorica donosi dva nova termina iz psihologije uspjeha, a to su tzv. Fixed mindset i growth mindset.

Ljudi koji imaju fiksni mindset često ne napreduju u životu jer su ograničeni vlastitim uvjerenjima od kojih ne odstupaju, a često ni od njih ne mogu pobjeći. Naspram njih, ljudi s growth mindsetom vrlo često postižu uspjehe i stalno se razvijaju, što kroz knjige, što kroz mentore i osobni razvoj.

Oni stalno traže način na koji će još više oplemeniti svoj intelekt i ideje, te vrlo rijetko propuštaju prilike koje im se pružaju. Ovi drugi, nažalost zbog straha, okoline i uvjerenja, vrlo često propuštaju bilo kakve prilike koje im se u životu pružaju.

Potaknute tom knjigom, moje misli se nisu prestale rojiti sve dok nisam došla do nekih zaključaka u svezi vlastitog života, pa i onog moje okoline.

Ideja uspjeha

Kad govorimo o uspjehu, a pritom pričam o našem balkanskom mentalitetu, vrijedi samo nekoliko kategorija o kojima valja pristupiti s pažnjom. Prva je kakav auto voziš, druga je koliko skupu odjeću nosiš, a treća jesi li doktor ili odvjetnik. Naravno, cijeloj toj skupini nadodamo i onu u kojoj stanuju zvijezde i zvjezdice bez pokrića, nabildani muškarčići i napumpane starlete., a sve to pršti iz medija i društvenih mreža.

Prva kategorija je ona u kojoj si bitan samo na osnovu statusa imućnosti, ili ona u kojoj je bitno kakav auto voziš. Uspjeh je tu lako mjerljiv, što bolji auto, to si uspješniji. Nije bitno jesi li pritom malo prevario porezni sustav, jesi li prijavio svoje radnike na malo više od minimalca, tvoj BMW u garaži tvoj je ponos i mjerilo uspjeha.

No, je li to tako? Jest, na brdovitom Balkanu. Imala sam priliku prijateljevati s gospođom koja je vodeći likovni stručnjak i kustos muzeja. Žena nikad nije vozila auto, odijevala se po posljednjoj modi, a i onako bijaše prilično neugledna. Marljivo je pisala knjige o irskoj umjetnosti, posebno ženama, sve dok u 65 konačno nije na osnovu toga i doktorirala. Je li uspješna? Naravno. Ali gdje joj je BMW?

Druga kategorija je ona u kojoj je bitno kako se odijevaš, nosiš li Diesel ili obične traperice iz CA. Pa te tako društvo tjera da kupuješ Luis Vuiton torbice jer kakav si ti uspješan poduzetnik ili intelektualac ako ti žena hoda u jeftinoj torbici iz Zare. Nikad neću zaboraviti jednog doktora iz Mater hospital u Dublinu, koji je svako jutro čekao bus sa mnom, a ja sam mislila da je zaštitar, jer je bio onako najjednostavnije obučen. Tek kad mi je rekao da je primarijus, saznala sam istinu i bilo me je stid. Eto što su me naučili na Balkanu. Predrasude i ništa više.

Titule kao neko mjerilo

A kad smo već kod doktora, to je tek ultimativni uspjeh. Doktor, odvjetnik, inženjer… puna su nam usta titula. Tako smo odgojeni, u ona vremena kad je doktor bio bog i batina i često odlučivao o tvojem životu ili smrti.

Pa si mu krišom tutnuo kovertu u ruke da te što prije primi na operaciju. Ili za Božić odnio purana i Whiskey, iako se zakleo Hipokratu da će te liječiti bez obzira imaš li ili nemaš. Bio je on najveća gospoda u očima bakice koja nije ni znala što je to tlak i kako nastaje kolesterol, a kamoli za što joj služi gušterača. Jedan moj poznanik je ostvario san svojeg oca – doktorirao je medicinu.

Ali umjesto da postane liječnik, počeo je raditi u farmaceutskoj kompaniji kao trgovac. Često je kroz smijeh znao reći kako je u konačnici razočarao oca jer nije postao liječnik u svojem selu, nego se odao farmaciji i marketingu, pa je bio tek puki trgovac lijekovima, doduše na europskoj razini, a ne kakav kirurg. Otac mu je i umro gorko razočaran sinovim izborom.

Četvrta kategorija koju nam stalno plasiraju mislim da je najgora od svih jer uništava našu djecu. Silne su to starlete i zvjezdice sa silikonskim usnama i poprsjem, muškarci s nabildanim mišićima i lude s kojima nas svakodnevno obasipaju sa svih strana. Plasiraju nam priču o uspjehu kao javnim osobama. Ako nisi u novinama, ne postojiš.

Pa ipak, zvijezde su to bez pokrića, uglavnom beznačajne i slabog talenta, što obilno nadomještaju pojavom u medijima i skandalima koji oko njih kruže. Je li to zaista uspjeh kojem želimo učiti svoju djecu?

Što se tiče uspjeha, ja sam davno svoju glavu okrenula od Balkana na kojem sam odrasla. Ja sam ono što bi navedena dr. Dweck nazvala growing mindset. Nastojim stalno ići naprijed i ne propuštam prilike koje mi život pruža. Razvila sam neke talente i držim ih se. Hoće li to drugi nazvati uspjehom, mene ustvari ne zanima. Rijetki su ionako oni koji se zbog mene istinski raduju.

Uspjeh je relativan pojam

Svoju pak djecu nastojim odgajati poput Skandinavaca. Zašto su Danci najsretnija nacija na svijetu? Zato što je Danac odgojio svoje dijete da je uspjeh relativna stvar. Zato što su ga odgojili da bude sretan i ako je odvjetnik i vodoinstalater, sve dok pošteno radi svoj posao.

Neka dijete bude uspješno u onome što voli raditi, a ne u onome gdje ga roditeljske predrasude tjeraju. Da bi bio uspješan, ti moraš u jednu ruku biti sretan. Ne rođen pod sretnom zvijezdom, nego naprosto biti i osjećati se sretan.

Da bi bio uspješan, a to je ono što nas nikada nisu učili, ti moraš puno puta pasti. U nekim državama ne možeš dobiti poduzetnički kredit ako nisi barem jednom bankrotirao. Što nam to govori? Uspjeh vrlo često dolazi kad čovjek nauči da nije grijeh ne uspjeti.

Okolina je ta koja će te osuditi i koja će ti se smijati, ali ti sam moraš znati da to nije kraj svijeta. Uspjet ćeš u nečemu drugome. Pa ipak svjedok sam da naš balkanski mentalitet puno puta uništi osobu koja je pala, umjesto da joj dozvoli da se pridigne.

Uspjeh je osobna stvar

I nešto najvažnije, uspjeh je osobna stvar, a ne stvar koju moramo mjeriti prema tuđim očekivanjima. Ako se od nas očekuje da budemo doktor a mi to ne želimo biti, ili da vozimo skup auto a nije nam bitan, ili smo šlampavi po pitanju odijevanja a radimo kao profesor, moramo osvijestiti što je bitno a što nije.

Moramo shvatiti što je očekivanje naše okoline a što smo mi sami. Treba prodrijeti u samog sebe i oduprijeti se budalama. Nije lako, ali je moguće. Svakome je njegov uspjeh najveći, i prema sebi ga treba mjeriti a nikad prema drugima. Drugi će vas ionako uvijek kritizirati, stoga budite sami sebi najbolje mjerilo.

Najbolji primjer za to je Clayton Rhode, mladić s Downovim sindromom koji je jedan od rijetkih s tim sindromom a da je uspio završiti fakultet. Reći ćete – pa milioni djece svake godine završe fakultet. Da, ali ne i oni s Downovim sindromom. Je li to uspjeh? Svakako da jest, i to maestralan. Clayton svoj uspjeh mora mjeriti po sebi samome, a ne po onome što mi znamo o njemu i sličnima.

A kad shvatimo što je ustvari uspjeh, i prestanemo ga mjeriti materijalnim dostignućima, Hermes torbicama ili papirnatom diplomom, onda ćemo shvatiti da je svatko od nas u nečemu uspješan i da svatko od nas ima predispozicije za uspjeh. Držimo se skandinavske metode.

Nije bitno jeste li najuspješniji pisac krimića, jer u usporedbi sa Shakespireom niste baš toliko veliki. Nije bitno jeste li majstor virtuoz, nikad nećete biti poput Mozarta. Ne mjerite svoja postignuća drugim ljudima jer oni vrlo često nisu odraz veličine vašeg uspjeha.

Uspjeh je stanje duha

Uspjeh nije novac niti medijska pažnja, upravo suprotno. Sjetite se Van Gogha koji je cijeli život proveo siromašan, dajući svoje slike za komad kruha ili litru vina. Je li bio uspješan?

U očima lokalnog krčmara koji mu je teška srca davao hranu i piće za slike, on je bio potpuna budala. Pa ipak, danas cijeli svijet zna za njega, a njegove slike koštaju pravo bogatstvo. On je živ primjer da je uspjeh relativna stvar.

Uspjeh je vrlo često samo iluzija. Plasiraju nam ga kao nešto što je opipljivo i mjerljivo, a mi i dalje živimo u toj iluziji koju nam svijet nameće.

Je li uspješniji netko tko je poduzetnik i ima puno novaca ili slikar koji bez prebijene kune stvara najdivnija djela, ostavljam vama na razmišljanje.

Pa ipak, da zorno prikažem koliko je naše društvo bolesno, izazivam vas da na prste jedne ruke nabrojite sve naše znanstvenike i pisce, a na prste druge ruke imena svih zvjezdica i starleta koje su vas danas zavrebale iz medija i društvenih mreža.

Pravi uspješni ljudi su zaista nevidljivi, zar ne? Budite i vi tako.

Dubravka Lisak