ICON_PLACEHOLDERProcijenjeno vrijeme čitanja: 3 minutes
Mislim da ne postoji običaj kojeg nismo do kraja iskomercijalizirali i pretvorili u nešto suprotno od onog što bi trebalo biti. Kod Valentinova je poanta u slavljenju ljubavi, ne u tome tko će kome dati više ljubavi, po mogućnosti materijalne. A jesmo li u stanju slaviti ljubav u njenom pravom značenju ili smo u nedostatku istinske ljubavi posegnuli za inovativnijim, ali ne nužno kvalitetnijim rješenjima?
Gdje je granica?
Slaviti ljubav, čini se kao jedna nadasve veličanstvena zamisao, no, što netko na ljubavi ne bi i zaradio? Osobno, nemam ništa protiv Valentinova, jer mi je sasvim nebitno što drugi rade i kako slave svoje odnose, no ipak bi negdje trebalo podvući crtu.
Kada nešto prelazi granicu realnosti, zapadamo u potpuni kaos. Počinjemo trčati za sasvim nebitnim stvarima, tražiti smisao u njima i pridavati im važnost.
Za vrijeme komercijaliziranog Božića mnoge se trgovine natječu koja će imati ljepši izlog, baš kao što se za Valentinovo parovi natječu tko će imati ljepša iznenađenja, tko će dobiti skuplje ili značajnije poklone, tko će jesti u skupljem restoranu ili ima atraktivnijeg partnera.
Jesmo li u stanju svemu tome pristupiti zdravog razuma i s dozom dobrog ukusa?
Depresija za vrijeme najljepših slavlja?
Iako su blagdani poput Božića i Valentinova jedni od onih koji bi trebali biti najljepši, često se u većini slučajeva kod većine ljudi pretvore u tragične.
Podsjećaju ih na to da nemaju obitelj, ljubav i zajedništvo te kao da suptilno nameću komplekse onima koji imaju drugačije odnose.
Gdje je tu ljubav? Gdje je to zajedništvo? Točno se tu dogodio razdor i prelazak granice onog izvornog što bi ti ugodni blagdani i trebali nositi. Komercijalizam nas potiče na to da se fokusiramo samo na sebe i svoje potrebe i to onda kada bi fokus trebao biti na toplini, brižnosti i povezivanju.
Realno, kako kaže i pjesma, Valentinovo bi trebalo biti svaki dan. Svaki bismo dan mogli sjetiti se da volimo, prvo sebe, a onda i brojne ljude uza sebe i oko sebe. Mogli bismo i bez nekog posebnog razloga darivati ljude do kojih nam je stalo. Ali ne, nama je potreban dan koji će nas na to podsjetiti.
Suludo darivanje neosobnim predmetima
Ono što mi je u cijeloj toj priči najbezveznije su gotove i kupljene čestitke koje nemaju ništa osobno u sebi i ne govore ništa o našoj emociji, raskošni buketi cvijeća koji nemaju poveznicu s osobom i k tome su mrtvo cvijeće.
Po meni, ne označavaju nikakvu životnost. Što nije bolje pokloniti živi, posađeni cvijet? A mediće, čipkasto donje rublje ili ukrase na kojima piše ”Volim te” mislim da stvarno ni ne treba ni spominjati.

Ipak, najveća baza u svemu tome jest što kada smo mi ti koji smo zaljubljeni, želimo što više ljige i romantike, što više stvari i rečenica kao potvrdu ljubavi, dok nam se inače od njih diže želudac.
Stoga, za one koji nemaju ideju što i kako, srcedrapajući i klišejasti pokloni i izjave brzo su i efikasno rješenje. No, ono što bih ja pozvala svakog prije nego se odluči za već definiranu i gotovu ideju jest da pokuša sam osmisliti nešto posebno za voljenu osobu. Tako će dobiti ono najbolje od Valentinova – nekomercijalan običaj.
