Vama baš i nije stalo ako radite ovo…

Vama baš i nije stalo do vas, ako puštate da drugi kroje vaš put. Ako puštate da vas kroz svoje emocije uvuku u svoje probleme, iscrpe vašu energiju i ideje, kako bi oni mogli nastaviti dalje novi, osvježeni.

Vama baš i nije stalo ako prestajete da slavite svoje dane, ako na ponedjeljke gledate kao na najgoreg neprijatelja. Ako se teškom mukom ustajete iz kreveta, proklinjete i posao i tramvaje, druge vozače, vrijeme.

Nije vam stalo ako u svim sitnicama u danu ne uspijevate pronaći nešto lijepo nego ako i to lijepo automatski riječima nagrdite i poružnite.

Nije vam stalo ako ne promatrate prirodu s divljenjem, ako se ne veselite blesavim oblacima i ne tražite u zvijezdama utjehu i inspiraciju. Nije vam stalo ako odlaske na more doživljavate kao muku i pokoru, jer tko će voziti, tko će trošiti, tko će se pržiti na tom napornom suncu satima.

Isto tako, nije vam stalo ako na zimu reagirate gunđanjem i psovanjem, jer tek tad ćete imati razlog više da na vaš svijet navučete zastore i ne pomaknete se do proljeća.  Ne paše vam nijedno godišnje doba, ne paše vam nijedan posao, nijedna osoba.

Provlačite li se kroz vlastiti život?

Provlačite li se kroz život, jer eto, niste birali da budete rođeni? Provlačite li se jer se, eto, i drugi provlače?

Jer ni susjed Mate nije ništa pametniji, napredniji od vas, zašto biste se i vi trudili biti netko i nešto? Zašto kada većina ljudi samo životari, jer kažu kod nas se jedino to i može?

Kako onda postoje oni pojedinci koji žive u veselju?

Oni koji se iskreno smiju svaki dan bez obzira kojim nevoljama su okruženi?  Kako to da postoje oni koji se na tuđu nevolju neće okrenuti i odmahnuti rukom, nego će priskočiti u pomoć?

Neki baner

Kako to da postoje oni koji istinski žive punim plućima, koji iskoriste svaki dan do maksimuma i rade ono što vole raditi? Ne, nije to utopija. Nije to laž ni obmana.

Isto kao što nije istina da su svi takvi –  drukčiji, došli do nečega jer imaju Boga za kuma, jer su nekome rod, jer im je palo s neba.

Koliko koraka treba do snova?

Razmišljate li o početnim pokušajima tih ljudi? Znate li da je nekima bilo potrebno deset i više godina da bi se uspjeh krenuo nazirati u ponekim koracima koje su činili? Da su stotinu puta poželjeli nestati i odustati, pustiti se životu i struji da ih nosi kao i vas, da ih baca ondje gdje ne žele biti.

Ali nisu. Nikada nisu odustali. Iskušali su sve puteve, izbacili sve aseve iz rukava i pronašli način. I to je velika razlika između njih i ostatka ljudi. I kada je bilo najgore, ostali su vjerovati i tražili druge izlaze.

Nisu si više dopuštali izlike, obećali su sebi da će pokušavati sve dok ne uspiju. Ako ipak i ne uspiju doći ondje gdje misle da trebaju biti, barem će znati da su pokušali sve. Sve ono što je bilo u njihovoj moći. I ne, nije sramota padati, ni pokušavati, ni biti poražen.

Sramota je na tuđi uspjeh gledati kao na nešto loše, nešto kupljeno, pljuvati po onima o kojima uistinu ništa ne znaš. Sramota je vrednovati druge na taj način i ne cijeniti sebe, ne pružiti sebi priliku za rast.

Koliko vam je uistinu stalo?

Jer, djeluje da vama zaista i nije stalo ako ste skloni ponašati se ovako.  I dobro je, ako je to samo privremena faza u vašem životu, jer svi ponekad prođemo kroz to.

Ali, treba trenirati zahvalnost i boriti  se da nam bude bolje, čak i kada kažu da nije moguće. Uvijek postoje oni koji dokažu i sebi i drugima da je moguće. Jer sami sebi stvaramo granice, jedino ih mi možemo i srušiti.

Jedino mi možemo otkriti kako ćemo poboljšati situaciju u kojoj se nalazimo. Pritom ne treba slušati druge, niti previše noći provoditi nemoćni, očekivati usput da će rješenje doći samo od sebe.

Shvatite, izlaz iz problema možemo pronaći sami. Ako vam je dovoljno stalo da odgonetnete sebe. Pitanje je, sad ili nikad? Je li vam stalo istinski ili nije ni najmanje?

Neki baner