Čitala sam prije nekog vremena jednu od onih „self help“ knjižica u kojima žene trče s vukovima i muškarci šapću konjima, zajedno se vrteći u kojekakvim vortexima blagostanja i svakog jutra pozdravljajući svoje lice ili međunožje s parolama tipa „ja to mogu“, „najljepša si“, „jer ja to zaslužujem“. I negdje između vagininih monologa i pročišćavanja duše klečanjem na kukuruzu ili ribanjem wc školjke, pronašla sam pojam „energetski vampiri“.
Naime, navodno su upravo te suvremene reinkarnacije starih legendi krive za priličan broj loših stvari i poteza koji nam se u životu događaju.
Kako kažu meštri samopomoći (mala digresija – ako je samopomoć, zašto nam je netko drugi potreban za pružanje te pomoći?), energetski vampiri su svuda oko nas, svojim nam nametljivim ponašanjem isisavaju zadnju trunku energije i čine nas umornima, apatičnima, depresivnima ili pak bijesnima.
Energetski vampirizam do te je mjere uzeo maha da neki life coacheri iliti u duhu hrvatskog nam jezika, životni treneri (kad se prevede, zvuči mnogo naplativije) čak održavaju skupove na kojima nastoje pomoći „preživjelim žrtvama vampirizma“. Za simboličnu cijenu u iznosu hrvatskog minimalca možete očistiti vlastitu auru, meditirati uz relaksirajuću glazbu, vježbati blagi pogled dalekih savana ili pak naučiti nekoliko zgodnih mantri (dobijete krasnu brošuricu u kojoj je na deset stranica na deset različitih načina napisana ista stvar – „ja sam biće svjetla“, „ja sam magična“, „ja odašiljem pozitivu“, „moj jednorog se zove Zvjezdana prašina“, „opet sam pomiješala tablete“ i slično).
Nakon iscrpnog predavanja i svih tih zahtjevnih vježbi, dobijete certifikat da ste uspješno energetski rehabilitirani te nekoliko naputaka kako prepoznati energetske vampire, što jesti kako bi ih odbili od sebe te kupon za popust na idući seminar (jer jedan vam nikada nije dovoljan s obzirom koliko su se razmnožili ti energetski krvopije).
Moram priznati kako me je cijela ta sumrak saga natjerala na razmišljanje, pogotovo kada su nabrojali nekoliko osnovnih tipova energetskih vampira.
Na primjer „prigovarač“ – stalno ti nešto predbacuje, nikad mu ništa ne valja, verbalno te iscrpljuje. Počela sam sa strahom ići na nedjeljni ručak kod svekrve.
Ili „govornik“ – ne prestaje pričati o sebi, nije mu važno ničije mišljenje osim vlastitog. Stresla sam se od užasa pomišljajući na horde krvožednih bivših partnera.
A tek „grupa ljudi“ – ta je vrsta najgora. U nju su se skrili trgovački centri, rasprodaje, one krasne cipele koje sam kupila za pedeset posto nižu cijenu i sad mi besramno isisavaju energiju kad god ih obučem. Kako sam mogla biti tako lakomislena? Zašto jednostavno nisam išla u trgovinu kad im je cijena bila duplo viša i sačuvala dragocjenu energiju ispraznivši novčanik?
Uz dužno poštovanje svim palim borcima energetskih krvopija, trgovački centri i rasprodaje učinit će vas depresivnima i iscrpljenima samo ako u njih zalazite bez jasnog cilja i namjere; ako pod parolom „idem samo malo vidjeti što ima“ napravite polarni minus na računu kupujući samo zato jer je netko na nešto napisao riječ „rasprodaja“. Ja sam svoje cipele doista htjela, na kupnju me nije natjerao krvožedni trgovački centar niti neurotično vesela prodavačica koja će me uvjeravati da mi baš te cipele savršeno pristaju uz čukljeve na stopalima ili da mi kao salivene stoje hlače u kojima mi noge izgledaju kao dvije mortadele.
Neće vas energetski iscrpiti niti ljudi koji vam prigovaraju ili pak pričaju samo o sebi, ne uvažavajući vaše mišljenje. Odnosno, neće vas iscrpiti ako ih jednostavno prekinete, udaljite se od tih osoba koje vam ne odgovaraju.
Nitko nije dužan slušati nečije monologe niti mazohistički sjediti dok drugi satima mlati praznu slamu. Ako to činite na redovnoj bazi, tada nije problem u njemu, već u vama. Zauzmite stav, ne prevaljujte ga na nekakva energetska čudovišta. I, za Boga miloga, ne plaćajte drugome da vas od njih oslobađa, pročišćava ili vam „puni baterije“.
Jer, jedini koji će vas isisati bit će upravo oni – nuditelji samopomoći koji će vam u uho šaputati ono što je već odavno dio vas, što možete i sami ako se samo malo potrudite.
Danas su ljudi previše komotni u traženju razloga svojeg nezadovoljstva i apatije, pa spas traže izvana. Onaj tko, primjerice, dugo traži posao, posve će sigurno i razumljivo u tome vidjeti uzrok svom neraspoloženju, no neće situaciju promijeniti seminarom o korisnim mantrama protiv energetskih vampira. Izglednije je kako će prostor za eventualnu promjenu načiniti upisivanjem možda nekakvog tečaja jezika, dodatnog obrazovanja i tomu slično. Biti od koristi samome sebi, a tada i potencijalnom poslodavcu.
Odlučila sam self help knjižicu vratiti prijateljici od koje sam ju posudila, jer mi niti na jednoj od dvjestotinjak stranica nije točno objasnila kako se vibriranjem pozitive povećava bankovni račun niti kako se salatom od kvinoje odbijaju energetski vampiri. Od prvog sam dobila facijalnu paralizu od konstantnog siljenja na smiješak i iskričavu radost, a od drugog, da ‘prostite, vjetrove. Ni jedno ni drugo mi nije (samo)pomoglo.
Netko je jednom rekao kako i optimist i pesimist žive neusklađeni sa stvarnošću, ali je optimist barem sretan.
Pa… To bih bila ja. Sretno neusklađena sa stvarnošću; mislim srcem, a glavom idem samo kroz zidove. Teški idealist.
Volim poeziju. Priče sa happy endom. Ciklame. Kasno ljeto. Volim ljude koji se ne boje osjećati, koji u preprekama vide izazove i koji su dosljedni u svemu što čine. Dogodi se da pronađem one posve suprotne, pa se malo ljutim i jako razočaram. Tada pišem. Pišem dok god iz mene ne isteku ta ljutita slova i razočarane riječi. I svemir je, barem nakratko, opet u ravnoteži.
Neka vas ne zavara poneko zrnce gorčine, par kapi sarkazma, koja tamna nijansa tuge. Utopi se sve to u ljubavi i strasti koju još imam za ovo kaotično, nemirno mjesto koje zovemo život.
