„Muškarci su možda otkrili vatru, ali su žene naučile kako se igrati s njom…“
Dobila sam na poklon knjigu “Što sve žene znaju o muškarcima”. Knjiga koja se čita u jednom dahu, od prve do posljednje stranice, jednostavno se ne ispušta iz ruku. Mislim da nikad brže nisam pročitala neku knjigu. Nije ni čudo, ovo je knjiga po sistemu “spala knjiga na dva slova”, a ova je negdje usput izgubila i ta dva. Naravno, praznina od prve do posljednje stranice.
Neznanje? Hmm…
Stvarno, što mi to žene (ne)znamo o muškarcima? Ili, što li to oni (ne)znaju o nama? Na vagi (ne)znanja, koja bi strana prevagnula?
Mora da je udaljenost od Venere do Marsa zaista velika, zapravo, sve sam više sigurna da su za sve krive te nesretne svjetlosne godine, jer kako inače jednom Marsovcu objasniti potrebu Venere da kupi baš one cipelice koje joj se smješkaju iz izloga, iako kod kuće ima već nekoliko takvih sličnih, ali ove su za nijansu svjetlije i sa nekoliko milimetara kraćom petom? Previše je on svjetlosnih godina udaljen da bi razumio tu nasušnu potrebu. Ili kako da Venera razumije da mu uopće nije važno hoće li će boja čarapa i boja majice biti kompatibilne? Neoprostivo. Opet te nesretne svjetlosne godine…
No, ostavimo po strani sve te generalizacije, predrasude i stereotipe, od upotreba i zloupotreba već posijedjele matrice o ženama i cipelama, muškarcima i čarapama. Kakvi smo u stvari? I jesmo li zaista toliko različiti?
Koliko smo zaista različiti?
Vratimo se u davna, davna vremena, u sam početak stvaranja. Jel’ vam sad nesvjesno na pamet pala slika pećine i muškarca s toljagom kako unosi svoju ljepšu polovicu na snažnim i širokim ramenima u istu tu pećinu? Ili slika matrijarhalnog plemena gdje žene, majke, kraljice, kolo vode a muškarci plešu po njihovom ritmu?
Ovo drugo nije? Teško zamislivo, jel’da? Svi znamo temelj svake predrasude i generalizacije. Neznanje. A gdje ćeš naći više neznanja odnosno nejasnoća, nego u samom postanku svijeta i života, pa tako i nastanku muškaraca i žene.
Kreacija, evolucija, ili smo potomci neke tajanstvene civilizacije iz nekog dalekog kutka svemira? Ili smo se ipak teleportirali sa Venere i Marsa (zna se tko od kuda, jel’ tako)? Adam i njegovo rebro? Čovjek i žena? Hmm…Čim negdje pročitam pojmove čovjek i žena u istom kontekstu, zasvijetle mi sve lampice upozorenja istovremeno. Tko mi je kriv kad pripadam vrsti kod koje se kritičko razmišljanje razvijalo još od vrtićkih dana. Pa ok, ako smo i nastale od Adamove kosti, onda smo valjda dio istog tog Adama, čiji je genotip formirao naš različiti fenotip i valjda je to dovoljan razlog da nas zajedno, kao muškarca i ženu, ubroje u pojam „čovjeka“.
Povijesna ideja žene
No, kako se kroz povijest forsirala ideja o ženi kao manje vrijednoj, ovisnoj o muškarcu u svakom pogledu, onoj kojoj jedina briga treba biti potomstvo i obitelj, išlo se čak tako daleko da su u 18. stoljeću znanstvenici otkrili da je ženski mozak lakši od muškog za nekih 140 grama, što je, naravno, bio jasan pokazatelj i dokaz ženske inferiornosti. Tako smo došli i do današnjih dana i svih starih i novih podjela, istina, sofisticiranijih nego u nekim prošlim vremenima.
Jer, priznali mi to ili ne, svi smo kreacija odgoja, društva i utjecaja koji nas prate kroz život. A oduprijeti im se i izaći iz ljušture u koju smo svjesno ili nesvjesno smješteni, potez je vrijedan divljenja. Misliti svojom glavom i gledati svojim očima. Pa ok, ako smo i vjernici, ako i vjerujemo da nas je stvorio Bog i u svom stvaranju podario nam mozak, organ kojim se toliko dičimo kao pripadnici ljudskog roda, onda je, vjerujem, isti taj Stvoritelj očekivao da se tim organom i koristimo, bez obzira bio on 140 grama teži ili lakši.
I tada nećemo u muškarcima gledati grubijane bez osjećaja kojima je glavni cilj da ženu strpaju u krevet, uz štednjak, ili sve u tandemu. Izuzetke ćemo ovaj put ostaviti po strani.
Nećemo ni žene gledati kao napudrane Barbike koje trepću dok se ne domognu novčanika svoje „žrtve“. Također ćemo izuzetke ovaj put ostaviti po strani.
Nećemo generalizirati, već ćemo formirati vlastite utiske i vlastito mišljenje o biću koje je pred nama. Jedinstveno u svojim vrlinama i manama. Jedinstveno po svojoj snazi ili slabosti. Bez obzira radilo se o Njoj ili o Njemu.
Jer, bez obzira sa kojeg levela promatrali ovaj svijet oko nas, vidimo da se sve zasniva na suprotnosti. Nekada se privlače, nekada odbijaju, a nekada zajedno tvore nezamjenjivu cjelinu.
Photo by Thought Catalog
Yin i Yang
Dan zamjenjuje noć, svako lice ima i svoje naličje( ili masku), Yin i Yang, kiša i sunce… I jedino je pravilo da pravila nema. A ni savršenstva. I da je sva ljepota života i postojanja uopće, upravo u tim različitostima i nesavršenstvima.
I eto me opet na početku; prazna, neispisana knjiga sa početka ove moje pisanije ispred mene, strpljivo čeka da joj udijelim koje slovo. A meni vaga, zapravo prevagivanje, nikako ne izlazi iz glave. Neće prevaga ni na jednu stranu. Smirila se. Utišala. Strpljivo čeka prosvjetljenje Venerino i Marsovo priznanje. Jednaki smo u svojim suprotnostima. U miligram.
A knjiga? Čini se da joj je suđeno da ostane prazna.
Rođena sam u Koprivnici 1973.godine, diplomirala na Visokom gospodarskom učilištu u Križevcima. Pišem od najranijeg djetinjstva, a zadnjih nekoliko godina aktivno se posvećujem pisanju. Radovi su mi, što poetski, što prozni, objavljeni u više od 30 zajedničkih zbirki i na nekoliko portala, a krajem 2022.godine izdajem i svoju prvu zbirku poezije i kratkih priča “Zvona s Kamenika”. Aktivno sudjelujem na promocijama i susretima književnika. Trenutno pripremam svoj prvi roman.
Volim spajati nespojivo, tražiti bisere na zaboravljenim marginama, širiti krila i kada ih režu. Moje su priče upravo o tome, o zaboravljenom djetetu u nama i njegovim snovima, koji, uz malo hrabrosti i puno volje, ne ostanu uvijek nedosanjani, unatoč svom sivilu stvarnosti koja nas okružuje.
Volim spajati prošlost i sadašnjost, nastojeći probuditi u čitaocu sjećanja (starijih generacija), a možda i ponešto naučiti mlađe generacije, ali i zaintrigirati na razmišljanje o dobrim i lošim stranama kako prošlosti tako i sadašnjosti, te svakodnevnoj borbi protiv iskušenja koje nam život donosi. Osim toga, pišem i osvrte na neke društvene događaje, često sa dozom ironije i sarkazma.
