Viktorija Herak: Blagoslov

  • Jesu bili kod tebe?
  • Jesu!
  • Prije koliko?
  • Ma ima već dugo, sigurno sat vremena.
  • Pa gdje su? Još ih ne čujem da zvone!
  • Doći će, ali moraš ih vani čekati.
  • Gdje vani?
  • Vani na dvorištu.Neće ući u dvorište ako nema nikoga vani.
  • Misliš da stojim vani na zimi cijelo prijepodne i osluškujem od kud dolaze? Pa, neću!
  • Pa onda ništa, nema blagoslova. Oni će samo proći, ako ih ne čekaš vani.
  • Neću vani stajati satima!
  • Ne moraš vani stajati, kad čuješ da zvone onda izađi, ali moraš biti brza.

I tako sam se malo muvala oko prozora, ali shvatila sam da ništa ne čujem ako su prozori zatvoreni. Malo sam odškrinula prozor koji gleda na ulicu, da ih čujem kad zvone.
Bio je lijep, sunčan, zimski dan i klinci su trčkarali po selu, zvrndali sa zvoncima na biciklima, fućkali, dovikivali se.

Sto puta sam trkom izletjela van, pa unezvijereno gledala lijevo i desno, kao da sam luda.

Bilo je već podne i kuća se rashladila. Od ručka ništa, jer nisam htjela da kuća smrdi na dinstani luk. Na stolu bijeli štirkani stolnjak, boca s rakijom, kristalne čašice, čaša s grančicom bora, kućni križ i ispod njega kuverta. U kuverti novac…koji je trebao za autobusnu kartu do posla.

Pješačenje je zdravo.

Neki baner

Djeca su se stisla u kutu i tiho se igrala. Televizor je bio ugašen. Mašina za veš isključena. Čekali smo ih naštimani od 8 sati ujutro.

Oko 2 popodne mi je dopizdilo! Raspremila sam stol, servirala djeci jelo, upalila im crtiće i pogonila veš mašinu. Ne bude li veš opran, sutra ćemo gologuzi na posao.

  • Jesu bili?
  • Nisu i neću ih više čekati!
  • Ti si luda! Kako nisu bili? Možda su prošli da ih nisi vidjela, a može biti i da su kod nekog zasjeli uz piće i jelo?!
  • Fućka mi se! Ja ću nas poškropiti, manje sam grešna od njih!
  • Daj ne luduj! Zapisat će da ih nisi pustila unutra, što ćeš onda?
  • Što će??
  • Pa zapisat će da nisu bili kod tebe, pa kad nešto budeš trebala nećeš dobiti.
  • A što sam dobila do sada? Vjenčanje smo platili, oba sprovoda isto, krštenje djece također. Znam da ih lova muči, zapravo im se fućka za blagoslov?
  • Koji si ti naivac!
  • E pa nema šanse da ih čekam više!

Oko 4 popodne sam izašla u drvarnicu po drva i taman su se stvorili pred dvorištem. Ušli su za mnom u kuću, vidno nacugani sve troje i pijano urlali. Trebala je to biti pjesma, ali bila je samo neugodna galama. Djeca su se zavukla ispod stolića u boravku, iz televizora su Prljavci popravljali atmosferu, a u kaminu je pucketala vatra.
Onu kuvertu sam odložila na komodu, kad sam raspremila stol, a križ sam objesila na zid gdje je inače stajao.

Bili su gotovi s blagoslovom za točno 3 minute, kuverta je netragom nestala da nitko nije vidio kad, a meni je u ustima i u želucu ostao gorak okus.

blagoslov
Photo by Marcel Walter on Unsplash

Tako je više manje izgledao blagoslov godinama, a onda sam promijenila kućni običaj. Sve dane u godini ionako smo brinuli da u našoj kući vlada sloga i ljubav, a svi zajedno smo se trudili da poštujemo i pomažemo ljudima oko nas. To mi se činilo kao dobra zamjena za škropljenje svetom vodom u doba Božića.

Novac koji bi dobila crkva, spakirala sam u lijepu mirisnu kuvertu i ubacivala neopazice susjedi u poštanski sandučić, svake godine na dan blagoslova.

Živjela je sama s troje djece, vrlo teško i vrlo štedljivo.

Nije imala potporu zajednice, a susjedi ju nisu gledali s osmjehom obožavanja, kao što su gledali popove koji su obilazili selo. Nitko nije s njom podijelio blagdansku hranu i nitko nije njenoj djeci odnio tanjurić blagdanskih kolača. Žene u selu su je gledale podozrivo, jer ako ju je napustio čak i muž pijanac i lijenčina, mora da je stvarno loša. Muškarci su je tu i tamo podbadali, ali bili su puno manje zli nego njihove žene.

Ona je svoj težak život živjela s osmjehom na licu.

Bože, da te pitam nešto ili ipak bolje da ništa ne pitam?


Stavovi izneseni u kolumnama i člancima objavljenim na Amazonke.com izričiti su stav autora i nisu nužni i stav redakcije portala.

Neki baner