Počelo je sasvim nevino, kao što počinju sve katastrofe.
Sjedim u uredu agencije za digitalni marketing “Autentičnost Plus” – ime koje sam osobno predložio jer nitko nije shvatio ironiju – i gledam kako moja asistentica Marta nervozno prebire po mobitelu. Dvadeset i tri godine, diploma komunikologije, uvjerena da mijenja svijet jedan po jedan hashtag.
– Šefe, ovaj naš klijent… onaj što prodaje organske smoothije… ima samo dvjesto followera nakon mjesec dana kampanje – kaže mi ona, a ja kalkuliram koliko ćemo mu još naplatiti za “optimizaciju strategije”.
– Marta, draga moja, problem nije u smoothijima. Problem je što naš klijent nije dovoljno… autentičan – odgovaram tonom koji sam usavršio nakon tisuću prezentacija. – Trebamo narativ. Priču koja će dirnuti ljude.
Zapravo, trebali smo lažnu dijagnozu raka, ali to još nisam mogao reći naglas.
Emocionalna mobilizacija
Vidite, ja sam stručnjak za ono što u branši zovemo “emocionalna mobilizacija”. Drugi bi rekli manipulacija, ali to je tako gruba riječ. Mi pomažemo ljudima da osjete ono što ionako žele osjećati – važnost, suosjećanje, moralno uzvišenje. Sve je to vrlo plemenito, kad malo bolje razmislite.
– Ali šefe, zar ne bi bilo bolje da jednostavno poboljšamo kvalitetu sadržaja? – pita Marta s naivnošću koju fakulteti još nisu stigli ubiti.
Gledam je preko naočala koje nosim samo kako bih izgledao ozbiljnije. Krvavi mjesec bi mogao pasti s neba, prije nego što bi kvaliteta nešto promijenila u ovom poslu. Ali to je lekcija koju će morati sama naučiti.
– Marta, danas popodne imam sastanak s posebnim klijentom. Hoćeš li prisustvovati? Bit će… poučno – kažem joj s osmijehom koji sam vježbao pred ogledalom.
Viktor
Ulazi Viktor. Trideset i pet godina, bivši reality show natjecatelj, trenutno influencer u pokušaju. Tip čovjeka koji bi prodao majku za plavu kvačicu na Instagramu. Savršen klijent.
– Brate, moram postati viral, razumiješ? – počinje čak prije nego što sjedne. – Imam ideju za challenge gdje jedem čašu svaki dan dok ne dođem do tisuću. Staklo, znaš. Bit će ludilo!
Marta problijedi. Ja samo klimam glavom dok mentalno kalkuliram koliko možemo zaraditi na njegovoj hospitalizaciji kad neizbježno završi na hitnoj.
– Viktor, to je… originalno. Ali trebamo nešto suptilnije. Nešto što će pokrenuti algoritam, ali neće alarmirati moderatore – objašnjavam dok izvlačim iPad s pripremljenom prezentacijom. – Što kažeš na lažnu krađu identiteta?
– Kako to misliš? – pita Viktor, naginjući se naprijed kao zvijer gladna senzacija.
– Jednostavno. Netko hakira tvoj profil, počne postati kontroverzne stvari. Ti se boriš da povratiš kontrolu, fanovi te podržavaju, mediji pišu. Za tjedan dana imaš milijun novih pratitelja. Naravno, sve je inscenirano, ali tko će znati?
Marta me gleda s mješavinom zgražanja i, moram priznati, određene fascinacije. Učit će brzo.
– Genijalno! – Viktor udara šakom o stol. – Kad počinjemo?
– Odmah. Ali prvo, trebamo pripremiti teren. Počet ćeš s postovima o mentalnom zdravlju, kako se boriš s anksioznošću. Ljudi vole ranjivost. A onda, kad te “hakiraju”, bit će još dramatičnije.
Sljedećih sat vremena objašnjavam Viktoru kako treba glumiti žrtvu. Koja je prava ironija – on je žrtva, samo ne ona kakvom se predstavlja. Žrtva sistema koji sam ja pomogao stvoriti i usavršiti.
Oluja u glavi
Nakon što Viktor odlazi, Marta sjedi u tišini. Vidim kako procesira sve što je čula. Oluja u njezinoj glavi tek počinje.
– Šefe… ovo što radimo… zar nije malo… – zastaje, tražeći prave riječi.
– Nemoralno? – dovršavam za nju. – Marta, mi samo dajemo ljudima ono što žele. Dramu. Uzbuđenje. Razlog da se osjećaju važno dok komentiraju tuđe živote. Ako to ne radimo mi, radit će netko drugi. Ali mi to barem radimo profesionalno.
Ustajem i priđem prozoru. Grad se prostire preda mnom, milijuni ekrana koji svijetle u mraku, svaki ld njih gladan sadržaja, svaki čeka sljedeću dozu digitalne droge.
– Znaš što je najgore? – kažem, više sebi nego njoj. – Svi oni znaju da je laž. Duboko u sebi, znaju. Ali im je svejedno. Više vole dobru priču od dosadne istine. Više vole osjećaj da su dio nečeg, makar to nešto bila i čista fikcija.
Foto: Canva
Biti… ili ne
Marta ustaje, skuplja svoje stvari. Vidim kako donosi odluku.
– Dat ću otkaz – kaže tiho.
– Ne, nećeš – odgovaram bez okretanja. – Jer si radoznala. Želiš vidjeti dokle ovo ide. Želiš razumjeti kako funkcionira. I što je najgore, dio tebe želi naučiti kako to raditi.
Tišina koja slijedi teška je poput olova. Znam da imam pravo još prije nego što čujem kako ponovno sjeda.
– Samo mi recite jedno – kaže konačno. – Jeste li ikad napravili nešto dobro ovim… vještinama?
Okrećem se prema njoj. Prvi put danas, možda prvi put ovaj mjesec, dopuštam si iskren odgovor.
– Prošle godine, jedan tinejdžer je htio počiniti suicid. Napravio sam lažnu kampanju gdje su tisuće stranaca slali poruke podrške njegovom profilu. Totalni stranaci, plaćeni botovi, pisali su mu kako je važan. Spriječilo ga je. Danas je živ zahvaljujući laži.
Marta me gleda, pokušavajući odlučiti jesam li heroj ili čudovište. Istina je, naravno, da sam oboje. Ili nijedno. Samo čovjek koji je shvatio pravila igre i odlučio ih iskoristiti.
Još jedna duša…
– Sutra počinjemo s Viktorovom kampanjom – kažem, vraćajući se u profesionalni mod. – Trebat ću te da vodiš društvene mreže zbog žrtava koje će ga braniti. Možeš li to?
Klimnula je glavom. Tako to počinje. Još jedna duša prodana za plavu kvačicu ili analitiku.
Dok ona odlazi, vraćam se prozoru. Negdje vani, milijuni ljudi skrolaju, lajkaju, dijele. Vjeruju u priče koje im serviramo, jer je lakše vjerovati u laž koja zabavlja nego u istinu koja boli.
A ja? Dajem ljudima što žele. Ako to mene čini čudovištem, što čini njih da tako gladni gutaju?
Pitanje visi u zraku poput aktualnog krvavog mjeseca na nebu. Ali za razliku od nebeskih tijela, na ovo pitanje nema odgovora koji bi itko želio čuti.
Uključujem mobitel. Viktor je već počeo postati o anksioznosti. Za dva sata ima tisuću lajkova i stotine poruka podrške.
Oluja počinje. I svi smo njen dio. Neki kao bremeniti oblaci, neki kao kapi kišurine, a neki kao oni koji se pokušavaju skriti da ne pokisnu.
Na kraju, svi završimo jednako, mokri, prljavi, i uvjereni da je netko drugi kriv za nevrijeme.
Šaljem Marti poruku: “Dobrodošla u tim. Prava nastava počinje sutra.”
Ona odgovara emotikonom palca nagore.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
